Comments are off for this post

Znao sam da ćeš doći!

Bio je to jedan od najrazornijih zemljotresa koji su pogodili Armeniju. Sjeverni dio Armenije pogođen je 7.novembra 1988. godine u11.41 sati velikim potresom magnitude 6,8 stepenipo Richteru. Potres je uništio gradove, sravnio kuće sa zemljom, a životom ga je platilo više od 30.000 ljudi. Izvještaj o bezimenom ocu koji traži svojega sina u razorenoj školskoj zgradi u Armeniji postao je nadahnuće mnogim ljudima. Odmah nakon početnog udara otac je požurio prema potpuno srušenoj školskoj zgradi. Sjećajući se svojeg davno datog obećanja, počeo je golim rukama kopati po ruševinama. “Bit ću uz tebe i pomoći ću ti, ma što se dogodilo, ”govorio bi svojem sinu svaki put kad bi dječak osjećao strah.
Odredivši po prilici mjesto na kojem se nalazila učionica njegovog sina, otac je počeo rukama uklanjati dijelove ruševina i betona. Došli su još neki ljudi koji su ga, vidjevši opustošenost i razaranje, pokušali odvratiti od njegovog nauma.Ali on se nije dao ometati. Sjetio se
svojeg obećanja. Vatrogasci i osoblje hitne službe pokušali su ga spriječiti.Požari i eksplozije zbog isticanja plina predstavljali su stvarnu opasnost. “Mi ćemo se za sve pobrinuti. Vaš sin nije mogao preživjeti,” rekli su mu. Otac je nastavio kopati, uklanjajući kamen po kamen. Konačno, nakon čak trideset i osam sati rada, iznenada je začuo glas svojega sina. “Tata, jesi li to ti? Znao sam da ćeš doći! Rekao sam ostaloj djeci da se ne brinu, jer si obećao da ćeš doči po mene.” Toga je dana ovaj čovjek spasio svojega sina i još četrnaestero djece. Održao je obećanje.*

Drukčije čekanje
Čekamo već jako dugo. Čekamo otkako su anđeli pitali i uputili učenike:“… Zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela1,11)
Pavče je čekao (Rimljanima 12,11-1 3; 1. Solunjanima 1,10). Petar je čekao(1. Petrova 1,7-9; 4,7; 2. Petrova 3,9-14). Jovan je čekao (Otkrivenje 22,12.20). Čekali su i milioni Isusovih sljedbenika.Oni koji su čekali slavni Učiteljev povratak često su bili progonjeni, ismijavani i odvođeni u tamnicu. S druge strane, mlakost je prijetila postupnom promjenom oduševljenih učenika u gledatelje koji grickaju kokice i koje više zanimaju najsavremenije elektronske naprave i udovoljavanje vlastitim prohtjevima nego dolazak njihovog Gospodi. Nije uvijek lako čekati.

Učiti iz činjenica
Rano hrišćanska Crkva, prikazana u Djelima apostolskim, dobar je primjer načina čekanja. Nakon što su njezini članovi prestali gledati u nebo, počeli su čekati. Dok su čekali, počeli su se moliti (Djela 1,14). Dok su se molili, približili su se jedni drugima (Djela 2,1). A onda
se dogodilo. Od očekivanja ispunjenog molitvom nastala je smionost ispunjena Duhom. Oživljavanje je dovelo do nezadržive usmjerenosti na misiju.
Petrovo svjedočenje, koje je Duh predvodio kako bi dosegnulo srca, dovelo je do mnogih obraćenja. Toga je dana kršteno hiljade ljudi, a to je bio tek početak (stih 41).
Zajedništvo u molitvi, briga za potrebe nove zajednice i slavljenje Boga doveli su do rasta Crkve, jer je“Gospod svaki dan pripajao Crkvi one
koji se spasavahu” (stih 47). Bojažljivi, umorni, zabrinuti ljudi preobraženi su u ljude usmjerene na misiju, odvažne i nesavladive propovjednike Riječi. Progon ih je natjerao u Samariju, Malu Aziju, Rim i sve do kraja svijeta. Čekali su i istovremeno oduševljeno propovijedali o vaskrslom Spasitelju, u svijetu u kojem je krst za većinu značio ludost (1.Korinćanima 1,18). Ono što je ključno poticalo ih je na napredak: Prvo, bili su s Isusom. Govorili su o Spasitelju kojega su bliskopoznavali. Lično su iskusili što je to“Bog s nama”, i to ih je iskustvo promijenilo.

Drugo, bili su duboko ukorijenjeni u Svetom pismu i pažljivo su pratili proročanstva. Petrova propovijed, izgovorena na Pedesetnicu, puna je
navoda iz Starog zavjeta. U Mesijinu pojavljivanju vidjeli su Božju tačnost s obzirom na vrijeme (Galatima 4,4), pa su stoga vjerovali i u Božju tačnost po pitanju Sinovljeva povratka.
Od rane Crkve možemo naučiti sljedeće: poput učenika u davna vremena, i mi trebamo lično i blisko poznavati svojega Spasitelja.
Milost se ne prenosi samim prepričavanjem. Spasenje se ne stiče krvnim srodstvom ili članskim knjižicama. Lični susret s vaskrslim Gospodom temelj je pouzdanog čekanja. Vjerujemo ljudima koje istinski poznajemo. Kako bismo istinski upoznali Isusa, trebamo s Njim provoditi vrijeme u molitvenom razgovoru i u proučavanju Njegove Riječi.
Još jedna važna strana našeg očekivanja Isusa jest razumijevanje Božje proročke poruke za naše vrijeme.Od završetka proročke vremenske crte, godine 1844., mi živimo u vremenu poslijetka. Danilo 9,24-27 pomaže nam u utvrđivanju početka dugog vremenskog razdoblja od 2.300 večeri i jutara (ili dana), iz Danila 8,14, koje je očito bilo izvorom Danilove zabrinutosti. Razdoblje od sedamdeset sedmica, “određenih” unutar većeg proročkog razdoblja, započinje 457. godine prije Hrista, kad je medo-persijski kralj Artakserks I. dao Jezdri veliku vlast rekavši mu: “… Sa srebrom i zlatom što preostane učinite ti i tvoja braća kako vam se bude najviše svidjelo”
(Jezdra 7,18). Na taj je način Jezdri konačno bila omogućena ponovna izgradnja gradskih zidina Jerusalima, što je stvorilo vrlo jasnu poveznicu s Danilom 9,25 i proglasom “neka opet sagrade Jerusalim”.
Biblijsko proročanstvo je vjerodostojno. Kad je došao tačan trenutak, prorečen po prorocima i vidiocima, Isus je ušao u zemaljsku istoriju i zauvijek je promijenio. Kad su Božji široki potezi kistom po proročkoj vremenskoj crti smisleni i vjerodostojni, koliko onda više povjerenja možemo imati u Onoga koji je rekao: “Pazi! Dolazim uskoro!” (Otkrivenje 22,12)?
Koliko skoro je uskoro?
Rani adventisti su smatrali da Božje uskoro zaista znači uskoro.
Svoj život,sve što im je važno i sve svoje nade usmjerili su na ovaj najslavniji trenutak istorije. Uskoro je Isus trebao doći kako bi svoje otkupljene odveo kući. Ali otada je prošlo više od stotinu i sedamdeset godina.“Koliko skoro je uskoro?” pitamo se dok čekamo. Da, jasno su vidljivi znaci Njegovog dolaska i oni su sve brojniji (Matej 24): vidimo ih svaki put kad uključimo televizor, pogledamo omiljenu Facebook stranicu ili u novinama čitamo o ratovima, prirodnim nepogodama, gladi, bolestima, okrutnostima, nedostatku morala isustava vrijednosti te o društvenoj nejednakosti. Pogledamo li u ogledalo, mogli bismo ugledati laodikejsko nekritičko zadovoljstvo. Vidimo naš svijet u krizi — moralnoj, gospodarskoj,društvenoj i ekološkoj. Život ne može trajati zauvijek. Izvori su ograničeni, problemi se čine nerješivima, sebičnost je bezgranična. Ali, ipak imamo nadu koju samo Hrist može udijeliti. Poput učenika, dok čekamo, i mi živimo životom djelatne
službe. Poput učenika, dok čekamo, i mi se držimo za Učiteljevu ruku. Poput učenika, i mi smo sigurni u “proročku poruku” koja je “vrlo sigurna” i koja će nas voditi kao svjetlo koje svijetli na tamnome mjestu (2. Petrova 1,19).

Slično kao na Pedesetnici, i mi oko sebe možemo vidjeti kako je Božji Duh na djelu. Poruka o Hristovom skorom dolasku preobražava živote i krči put u gradovima, predgrađima, prašumama i planinama. Mi čekamo i služimo, jer je to bio način života Božje djece od onog

dana kad su učenici vidjeli Isusa kako nestaje u nebeskim oblacima. Jedna po jedna molitva uvećava Božje kraljevstvo. Usred patnji i boli ovog svijeta, pa čak i usred vlastite boli, čekamo strpljivo i s povjerenjem. Onog veličanstvenog dana, koji će sjajem nadmašiti sve ostale dane, otrčat ćemo u zagrljaj našem Spasitelju i Kralju i reći: “Isuse, znali smo da dolaziš po nas, jer si nam to obećao.”

Comments are closed.