Comments are off for this post

Zbogom – Zauvijek

Kroz srebrnu svetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Jevanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. «I budući u borenju, moljaše se bolje, znoj pak njegov bijaše kao kaplje krvi koje kapahu na zemlju.» Luka 22:44. Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žljezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržaćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni da damo drugima … i Isusu.
Možemo li mi makar malo da zamislimo, kroz šta je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio. Šta kaže Pismo? «Jer
je plata za grijeh smrt, a dar je Božji vječni život u Hristu Isusu Gospodu našemu» (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobija plata, a plata je smrt. Kakva smrt? Pošto je protivvrijednost smrt vječna, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Jevrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, «Gospod pusti nanj bezakonja svih nas» (Isaija 53:6).
Šta sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – «onoga koji neznadijaše grijeha, nas
radi učini grijehom.» Jevrejima 4:15 – «Koji je u svačemu iskušan kao i mi osim grijeha» i 1 Pet 2:22 – «Koji grijeha ne učini niti se nađe prevara u ustima Njegovim») da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A ko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj sa kojim je Hristos, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti sa Ocem koji je nekad bio vječni saradnik i zajedničar, Onaj sa kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.

Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola otškrinutim vratima susjedne prostorije, ja posmatram njeno usnulo lice i  pitam se kako bih mogao da preživim ako bih morao da budem odvojen od nje. Ne volim ni kada moram da budem na putu za vikend i cijelu nedelju. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi
zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti iko na ovom svijetu, ko bi me mogao ubijediti da ostavim život i ljubav koju sa njom dijelim.
A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimaniji, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: «O Oče moj, dragi moj Oče, prenesi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.» Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred poslednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Hristos je mogao čak i sada da odbije čašu dodeljenu grešnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je da otre krvavi znoj sa svoga čela i ostavi čovjeka da pogine u svom bezakonju.

Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimanije. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Hristos ode na Golgotu i umre ko vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posledice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. «Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …» šaputao je u srce Bogo – čovjeka. «Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje carstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na
zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Niko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.»
Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimanije dovoljan je
odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo. «Donio je odluku. Spasiće čovjeka ma koliko to koštalo … Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija
njegovog srca bila je tako velika, da bi Hristos i umro u tami Getsimanije, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao sa prijestola svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovednika. I Isusu će biti dato dovoljno snage da izađe iz Getsimanije i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasiće tebe i mene!

Odlomak iz knjige “Od Boga ostavljeni Bog”, autora Dvajta Nelsona

Comments are closed.