No comments yet

Umro je Majkl Čemberlejn, glavni akter filma „Plač u tami“

Umro je Majkl Čemberlejn. Vjerovatno većini čitalaca njegovo ime neće zvučati posebno poznato. Nije bio poznati glumac niti popularni pjevač. Bio je običan mladić koji je živio u Australiji i tokom svog studiranja postao vjernik Adventističke crkve. Njegovo duhovno putovanje ga je vodilo da prihvati poziv u službu sveštenika – pastora ove Crkve, što je i počeo da radi na kraju svog teološkog obrazovanja. U tom istom periodu sklopio je brak sa Alis Lin Murčison te su zajedno otišli na Tasmaniju gdje je on radio kao pastor crkve.

Vjerovatno bi Majkl bio i ostao poznat u uskim krugovima saradnika i poznanika, kao i većina nas, da mu se nije desila tragedija koja je odjeknula širom svijeta i promijenila njegov život u potpunosti. Sedamnaestog avgusta 1980. godine, za vrijeme kampovanja, njihova dvomjesečna beba Azarija je odnesena iz šatora i njeno tijelo nije nikada pronađeno. Nestanak bebe je podstakao sumnje i spekulacije da su roditelji, pripadnici mnogima nepoznate Adventističke crkve, sami namjerno ubili svoju bebu u nekoj vrsti ritualnog žrtvovanja. Ove negativne vjerske predrasude su obojile stavove javnosti i pravne postupke koji su uslijedili: Lin Čemberlejn je osuđena za ubistvo i provela je tri godine u zatvoru dok je Majkl dobio uslovnu kaznu. O događaju je snimljen i film pod nazivom „Plač u tami“ (A Cry in the Dark). Njihovo tragično iskustvo je ismijavano u mnogim serijama poput popularnih Simpsona ili Seinfielda.

Evo šta su o smrti Majkla Čemberlejna napisale novine Sindej Morning Herald (The Sydney Morning Herald).

“Priča porodice Čemberlejn je jasan primjer kako predrasude i nepouzdan pravni sistem može da skuje zavjeru i uništi nevine živote. To je ostavilo neizbrisiv trag na karakteru nacije. Ali ovo je takođe i priča o otporu i oslobođenju. Majkl nije mogao da spase svoju bebu, kao ni svoj brak, ali se borio jako na druge načine da povrati život koji je ukraden od njega. Zadržao je mirno dostojanstvo uprkos okrutnih provokacija, njegove riječi izrečene u javnosti su bile riječi ljubavi a ne gorčine. To je njegova ostavština svijetu koji je napustio.”

M. Čemberlejn je rekao: „Živjeli smo u uvjerenju da ne treba da se plašiš ako nisi ništa loše uradio. A to je bilo tako pogrešno.”

Trideset i dvije godine kasnije, u junu 2012. godine, sud ih je oslobodio svake krivice i izjavio da je “smrt male Azarije rezultat napada dinga koji ju je odnio.”

Za nas koji živimo na ovim prostorima ova priča, kao i mnoge slične, može biti pouka. I u našem društvu postoje mnoge ružne i negativne predrasude prema onima koji su drugi i drugačiji. Ljude mjerimo i ocjenjujemo prema imenu, prezimenu, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti … lista je skoro beskrajna. I onda, prema opšte usvojenim predrasudama prema tim ljudima se tako i ponašamo. A često to ponašanje nije u skladu sa osnovnim principima morala i etike, iz kog god ugla je posmatrali. Nedavno sam bio dio diskusije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci tokom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Čudno je što su danas potrebni takvi događaji i sastanci da bi usvojili i prihvatili osnovne ljudske norme prihvatanja i poštovanja drugih ljudskih bića. Kao neko ko pripada manjinskoj vjerskoj zajednici na ovim prostorima, dobro znam o čemu pišem. Mogu slobodno da ponovim i malo presložim riječi Martina Lutera Kinga kao želju za odrastanje moje djece u mojoj zemlji: “Nadam se da će moja djeca živeti među ljudima koji ih neće prosuđivati na osnovu njihove vjeroispovesti ili nacionalnosti nego na osnovu njihovog karaktera.” Znam da je ovo i dalje san, ali ja želim da sanjam, za moju i svu drugu djecu u ovoj napaćenoj zemlji.

Želimir Stanić

pastor Hrišćanske adventističke ckve u Bosni i Hercegovini

Post a comment

You must be logged in to post a comment.