Comments are off for this post

Učiniti sve što možemo

Traži se posao: Zgodan i bogati mladić traži posao, zabavan je i voli putovanja. Nudi se posao: Tražimo misionara za širenje Evanđelja u Centralnoj Africi. Treba biti spreman na oskudicu, bolest i moguću nasilnu smrt.
Samo je Bog mogao spojiti ova dva oglasa i pokrenuti priću o Jamesu Hanningtonu, prvom anglikanskom biskupu u Istočnoj ekvatorijalnoj Africi. Iako su drugi misionari tamo služili duže i bili poznatiji, Misionarsko društvo je dalo izjavu: “Biskup Hannington je za Afriku učinio više nakon svoje smrti nego za vrijeme života.”

Kada je bogati mladi Britanac doživio lično obraćenje, više se brinuo o spašavanju duša nego o zarađivanju novca. Ubistvo dvojice misionara na obalama jezera Viktorija bilo je izazov za Hanningtona. Godine 1882. poveo je evanđeosku skupinu u
divljinu Ugande, gdje je strašni kralj Mwanga naredio da ga ubiju. Dvadeset devetog oktobra 1885. godine Hannigton je ubijen kopljem. Preživjeli su posvjedočili o njegovim posljednjim trenucima.

“Recite svojemu kralju da sam put do Ugande načinio svojom krvlju!” rekao je Hannington svojim ubicama prije nego što je pao na zemlju i ostao ležati u lokvi krvi. Kad je nakon nekoliko sedmica vijest stigla do Engleske, pedeset se ljudi, nadahnuto Hanningtonovom posvećenošću i žrtvom, dobrovoljno prijavilo za rad u Africi. Nadahnuti žrtvom drugih. Ko ili što nas nadahnjuje da se žrtvujemo za Isusa? Postoji li neko mjesto ili služba koji zahtijevaju naše najveće snove i želje da služimo Bogu?

Istinska velikodušnost

Više vjekova ranije jedan drugi mladić — energičan, bogat i zainteresovan za duhovne stvari — zapazio je nježnu Isusovu ljubav koju je pokazivao najmanjima, i njegovo srce je odgovorilo ljubavlju. Želio je biti kao Isus, dobar i brižan. Bio je toliko dirnut da je potrčao za Njim. Bacivši se pred Isusove noge, upitao je: “Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?” (Marko 10,17) Njegovo pitanje se odnosilo na to kako može biti spaπen, ali Isus je usmjerio pitanje tamo gdje se nalazi njegovo srce: “Jedno ti nedostaje:Hajde, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i ima ćeš blago na nebu! Onda dođi, slijedi me!” (Marko 10,21) Isus je želio da mladić uvidi svoju privrženost onome što je posjedovao. Isus je volio tog bogatog mladića. Vidio je u njemu pomoćnika koji bi Mu bio potreban i poželio je da Mu postane saradnik u djelu spašavanja. Čeznuo je da ga učini sličnim sebi, ogledalom u kojem bi se odsjajivala Božja slika . Ne samo da trebamo staviti svoje blago gdje je i naše srce; trebamo iskusiti nešto doista revolucionarno: korjenitu velikodušnost. Bog je Bog istinske velikodušnosti. Bog je tako ljubio naš svijet — nas — da je predao sebe (Jovan 3,16). Kad je Bog razmišljao o iskupljenju našega života za vječnost, nikada se nije pitao: “Što mogu uštedjeti?” Upitao je: “Što je potrebno?” Dao je sebe. Dao je svojega Sina. Dao je najvrednije što je Nebo imalo. On i dalje izlijeva svoje nebeske izvore i svojega Svetog Duha kako bi nam pružio spasenje. Kad je Pavle želio postaknuti hrišćane u Korintu da budu ljudi istinske velikodušnosti, ukazao im je na sljedeću istinu o Bogu: “Ta poznato vam je milosrđe Gospoda našega Isusa Hrista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9) Kasnije Pavle govori kako je ta korjenita velikodušnost djelovala u njegovom životu: “S moje strane, vrlo ću rado potrošiti (sve) — utrošiti i sam sebe — za vaše duše.” (2. Korinćanima 12,15) U stvarnom životu to je značilo mnogo rada, zatočeništva, batina, opasnih neprilika, kamenovanje, brodolom, iscrpljujuća i opasna putovanja, besane noći, glad, žeđ, hladnoću, svakodnevnu brigu za sve crkve, slabosti i kušnje (vidi 2. Korinćanima 11,23-31). Kad Evanđelje Isusa Hrista prožme naš život, Božja istinska velikodušnost oblikuje i vodi naše životne odluke i putove. To je Hristov um. Poput Isusa, rado postajemo siromašni, žrtvujući svoj život kako bismo obogatili živote drugih — ne samo prijatelja i porodice, već i onih koji nam nisu bliski, uključujući naše neprijatelje i neugodne osobe. Slično Bogu, mi više ne pitamo: “Što mogu uštedjeti?”, već: “Što je potrebno?” Sve veća svijest o potrebama ovoga svijeta potiče nas da se predamo Isusu. John Wesley (1703.—1791.) je jednom prilikom odlučio kupiti nove stvari za svoj mali stan. Kupio je neke slike za svoju sobu i potom je jedna sobarica došla na njegova vrata. Bila je zima i on je primijetio da žena kao zaštitu od hladnoće ima samo tanak laneni ogrtač. Posegao je rukom u džep da joj daruje novac za kaput. Ali, ostalo mu je vrlo malo novca. Pomislio je da Bog nije zadovoljan načinom na koji je potrošio svoj novac. Upitao se: Hoće li me moj Gospodar upitati: “Dobro, dobri i vjerni slugo?” Ukrasio si te zidove novcem koji je mogao zaštititi ovo jadno stvorenje od hladnoće? O, pravdo? O, milosti? Nisu li te slike krv ove siromašne sobarice? Je li bilo pogrešno što je Wesley kupio slike? Naravno da nije! Ipak, kako je sâm shvatio, taj trošak je bio nepotreban u poređenju s potrebom žene koja nije imala kaput.

Promjena stajališta

Naπe stajalište prema onome što posjedujemo iz temelja se mijenja kad se otvorimo prema potrebama svijeta i veličini Božjeg djela otkupljenja izgubljenih, onih koji pate ili su siromašni. Kad budemo imali dovoljno hrabrosti da sagledamo potrebe ljudi oko nas, Hrist će promijeniti naše želje i mi ćemo željeti žrtvovati svoja dobra na slavu Njegovog imena. Počet ćemo se pitati jesu li pojedine stvari u našem životu raskoš ili stvarna potreba. U svojoj poznatoj propovijedi o raspolaganju novcem, Wesley tvrdi da je važno da Božji narod zna kako koristiti novac Njemu na slavu. On daje tri jednostavna pravila kojima se rukovodio u svojem životu: “Stekni sve što možeš, sačuvaj sve što možeš, daj sve što možeš.” Razmatrajući misao da nam je Bog dao višak dobara ne da bismo imali više, već da bismo dali više, Wesley je postavio cilj u svom životu. Odredio je najskromniju visinu troškova potrebnih za godinu dana, a sve ostalo je davao drugima. U jednom tenutku Wesley je na godišnjoj visini zaradio 160.000 američkih dolara u današnjoj vrijednosti, ali je živio kao da je zaradio 20.000 godišnje. To znači da je 140.000 mogao pokloniti. Sveto pismo nas uči da Bog ima namjeru da našim obiljem podmiri potrebe drugih (vidi 2. Korinćanima 8,14). Što bi se dogodilo kad bismo davali kao što Bog daje? Ne samo svoj novac, već sebe same, svoje vrijeme, darove, snagu, uticaj, svoje tijelo, prilike — sve izvore koje imamo. Nikada se neće dogoditi da nam Bog kaže kad stanemo pred Njega: “Želio bih da si više zadržao za sebe.” Bolje da upitamo sebe: “Zašto nisam dao više, učinio više, bio više?” Bog će se pobrinuti za nas. Sve što pružimo Njemu i drugima bit će nam vraćeno umnoženo. Ali ovdje nije riječ o vraćanju, riječ je o Božjem srcu i o tome da na ovom svijetu budemo kao On. Bog je toliko ljubio da je dao. Hoćemo li i mi?

Comments are closed.