Comments are off for this post

Surovo raspeće

Kad je to čuo, Pilat izvede Isusa napolje i sjede na sudijsku stolicu, na mjestu koje se zove Kameni pločnik – aramejski: Gavata. A bio je Dan pripreme za Pashu, oko podneva. Pilat reče Judejima: „Evo vašeg cara!“ A oni povikaše: „Vodi ga! Vodi ga! Raspni ga!“ „Zar da raspnem vašeg cara?“ upita ih Pilat. A prvosveštenici mu odgovoriše: „Mi nemamo cara osim cezara!“ Tada im ga Pilat predade da ga raspnu, i oni ga preuzeše. Noseći svoj krst, Isus izađe na takozvano Lobanjsko mjesto – koje se na aramejskom zove Golgota – gdje ga raspeše. A s njim raspeše još dvojicu – jedan je bio s jedne strane, drugi sa druge, a Isus u sredini. A Pilat napisa natpis i stavi ga na krst. Na njemu je pisalo: ISUS NAZAREĆANIN, CAR JUDEJA. I taj natpis pročitaše mnogi Judeji jer je mjesto gdje je Isus bio raspet bilo blizu grada. A bio je napisan na aramejskom, latinskom i grčkom jeziku. Prvosveštenici rekoše Pilatu: „Nemoj da pišeš: ‘car Judeja’, nego da je on rekao da je car Judeja.“ A Pilat im odgovori: „Što napisah – napisah.“ A kad su raspeli Isusa, vojnici uzeše njegovu odjeću i razdijeliše je na četiri djela – za svakog vojnika po dio. Uzeše i njegovu košulju, ali je ona bila bez šavova jer je odozgo do dolje bila istkana u jednom komadu. Tada rekoše jedan drugom: „Hajde da je ne cijepamo, nego da bacimo kocku za nju, da vidimo kome će pripasti“ – da se ispuni Pismo koje kaže: „Moju odjeću razdijeliše među sobom i baciše kocku za moje odijelo.“ I vojnici tako i učiniše. A pored Isusovog krsta stajale su njegova majka, njena sestra, Marija Klopina i Marija Magdalina. Isus vidje majku i učenika koga je volio kako stoji pored nje pa reče majci: „Draga ženo, evo ti sina.“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke.“ I od tog časa učenik je uze k sebi. Posle toga, znajući da je sve dovršeno, Isus reče, da bi se ispunilo Pismo: „Žedan sam.“ A ondje je stajala posuda puna sirćeta pa sunđer natopljen sirćetom natakoše na izopovu stabljiku i prineše njegovim ustima. Čim je uzeo sirće, Isus reče: „Dovršeno je“, pa spusti glavu i izdahnu. (Jovan 19,13-30)

Kako su se vijesti o Isusovoj sudbini širile Jerusalimom, veliko mnoštvo se okupilo i slijedilo Ga putem ka Golgoti. Kada je prošao kapiju do Pilatove sudnice, na Njegovo izubijano i krvavo rame stavili su krst koji je bio namijenjen Varavi, ali je težina krsta bila tolika da Isus nije mogao da ga nosi. Nije jeo ništa još od pashalne večere koju je imao sa svojim učenicima u četvrtak uveče. Onda se borio sa Sotonom u Getsimaniji, propatio zbog Judine izdaje, posmatrao svoje učenike kako Ga napuštaju i bježe, stajao pred Anom, Kajafom, Pilatom i Irodom, i dva puta izdržao bičevanje po leđima. Kada su Mu stavili krst na rame, pao je. Bilo je to više nego što bi ijedno ljudsko biće moglo da podnese.
Marija koja je bila u Jovanovom društvu, vidjela je svog iznemoglog Sina. Čeznula je da uzme Njegovu izranavljenu glavu u svoje ruke i da obriše čelo koje joj je nekada bilo na grudima, ali nije mogla.
U tom trenutku, Simon Kirinac, koji je dolazio iz sela, zatekao se okružen mnoštvom. Čuo je uzvike podsmjeha: „Napravite put za jevrejskog cara!“ Zapanjen nevjerovatnom surovošću i neprijateljstvom, zastao je da izrazi saosjećanje prema Isusu. Vojnici su ga ščepali, stavili mu Isusov krst na ramena i prisilili ga da ga nosi sve do Golgote. Do kraja svog života, Simon će na taj događaj gledati kao na prednost koja ga je dovela do odluke da ponese Hristov krst.
Žene u mnoštvu posmatrale su razvoj događaja sa velikim interesovanjem. Neke od njih vidjele su Isusa kada su svoje voljene dovodile Njemu da ih izliječi. Bile su zaprepašćene mržnjom koju je pokazala gnevna svetina, jer su se njihova srca lomila u saosjećanju prema Njemu. Kada je Isus pao onesviješćen pod krstom, žene su kriknule u znak saučešća. Njihovi žalosni povici bili su jedino što je Isus primijetio dok se teturao putem. Uprkos svojim dubokim patnjama kroz koje je prolazio dok je nosio grijehe svijeta, pogledao je ove žene sa sažaljenjem. One nisu bili Njegovi učenici. One nisu plakale zbog Njega kao zbog Božjeg Sina, ali su otvoreno pokazivale svoja osjećanja samilosti prema Njemu. Isus je to primijetio. Iako je cijenio njihovo saosjećanje, bio je mnogo zabrinutiji za njihovu budućnost. Gdje će one biti u vječnosti?
Stigavši na mjesto pogubljenja, tri zatvorenika bila su izložena mučeničkoj smrti. Dvojica razbojnika opirali su se da budu podignuta na svoje krstove, a Isus nije pružio nikakav otpor. Marija, koju je Jovan pridržavao, gledala je nadajući se da će Isus nekako pokazati svoju silu i osloboditi se. U isto vrijeme, riječi kojima je ranije opisao upravo ovaj prizor, kome je sada i sama bila svjedok, došle su joj na um.
U Marijinoj glavi rojilo se mnoštvo pitanja. Da li će njen Sin, koji je dizao iz mrtvih, dozvoliti da bude razapet? Da li će ona morati da napusti svoje vjerovanje u Njegovo mesijanstvo? Zar nije bilo načina da Mu priđe i pruži utjehu? Posmatrala je svaki korak surove povorke i tada je ugledala vojnike koji su uzeli Njegove ruke i proboli ih šiljcima. Taj prizor ju je onesvijestio i morali su da je odnesu. Tokom čitavog mučenja, Isus nije izrekao nijednu riječ žalbe. Samo je izricao ovu samilosnu molitvu: „Oče, oprosti im jer ne znaju šta čine.“ (Luka 23,34) Molitva koju je uputio tog dana obuhvatala je svaku osobu na svijetu, od stvaranja do kraja svijeta. Svi nosimo krivicu zbog Isusovog raspeća, ali Isus nam nudi oproštaj kako bismo sada iskusili mir i pozvali se na Njegovo obećanje vječnog života.
Pošto su vojnici prikovali Isusa na krst, podigli su ga i nasilnički ugurali na odabrano mjesto. Ovo je Isusu prouzrokovalo najveću fizičku agoniju. Iznad glave su mu prikovali znak na jevrejskom, grčkom i latinskom jeziku, a pisalo je: „Isus iz Nazareta, car judejski.“ Po proviđenju, preko ovog znaka, hiljade posjetilaca iz okolnih zemalja koji su došli u Jerusalim radi praznika Pashe, po prvi put su čuli istinu o Isusu.
Kao mali gest čovječnosti, rimskim vojnicima je bilo dopušteno da žrtvama raspeća daju lijek kako bi im umanjili nepodnošljivi bol. Međutim, kada su ga ponudili Isusu, On ga je okusio i odbio. Nije htio da dozvoli da Njegov um bude otupljen na ovaj način. Njegov um mora da ostane jasan kako bi imao snage da se vjerom drži za Boga.
Podsmijevanje se nastavilo kako je dan prolazio. Religiozne vođe pridružile su se svetini koja je ismijevala Isusa surovim porugama: „Siđi sa krsta ako si Sin Božiji!“ „Druge je spasao, a sebe ne može da spasi!“ (Matej 27,40.42) Njihove poruge sadržale su surovu istinu – Isus je mogao da siđe sa krsta, ali, da je to učinio i da je spasio sebe, ne bi mogao da spase grešnike.
Tokom svoje agonije, Isus je pronašao utjehu u jednom kratkom razgovoru koji je otpočeo lopov-pokajnik pored Njega. Kada su vojnici prikovali zločince za krst, obojica su ismijevala Isusa, ali, kako su sati prolazili, kod jednog od njih dogodila se promjena. Ovaj čovjek nije bio okoreli kriminalac. Viđao je ranije Isusovu službu i bio je ubeđen u ono što je čuo. Međutim, ta ubeđenja oslabila su svešteničke optužbe. Sledeći pogrešan izbor svojih prijatelja, zaronio je u život grijeha, a to se završilo njegovim hapšenjem, suđenjem i smrtnom presudom.
Dok je većina ljudi na Golgoti ismijevala Isusa, bilo je onih koji su slušali i prisjećali se Njegovih riječi i djela samilosti, i tiho Ga branili. Dok je lopov slušao šta ti ljudi govore, to je oživjelo njegova ranija uvjerenja. Okrećući se drugom zločincu, upitao ga je: „Zar se ne bojiš Boga? Osuđen si na istu kaznu.“ Zločinci koji su umirali nisu više imali zbog čega da se boje ljudi, ali šta je sa Bogom i sudnjim danom? Lopov koji se kajao sa uzdahom je rekao da oni sada podnose posledice svog zločinačkog života, ali je, gledajući Isusa, uzviknuo: „A ovaj nije učinio ništa nedolično.“ (Luka 23,41)
Što je više zločinac razmišljao o tome, njegove sumnje sve više su iščezavale. Prisjetio se svega što je slušao o Isusu, sjećao se onih koje je On iscijelio, onih čije grijehe je oprostio. Bacio je pogled na Isusove prijatelje koji su plakali pred Njegovim krstom, pročitao znak iznad Isusove glave i, malo po malo, Sveti Duh je sklopio sve dokaze u jedan mozaik. U Isusu je prepoznao Jagnje Božje koje odnosi grijehe svijeta. U neobičnoj mješavini nade i straha, zločinac se obratio Isusu i preklinjao: „Isuse, sjeti me se kad stigneš u svoje carstvo.“ (stih 42) Istog trenutka čuo je ovo zapanjujuće uvjerenje: „Bićeš sa mnom u raju.“ (stih 43)
Kada je Isus pogledao mnoštvo ispod sebe, primijetio je svoju majku i Jovana. Osjećajući da je Isusov kraj blizu, Jovan ju je ponovo doveo kod krsta. Dok se približavao smrti, Isus je mislio na potrebe svoje majke. Gledajući njeno žalošću preplavljeno lice, a zatim Jovanovo, kazao joj je: „Ovo je tvoj sin.“ Onda je zapovijedio Jovanu: „Ovo je tvoja majka!“ Jovan je u potpunosti razumio važnost ovih riječi, te je odveo Mariju u svoj dom, gdje se starao o njoj do kraja njenog života.
Dok je nosio zastrašujuću težinu krivice ovog svijeta, Isus je bio lišen prisustva svog Oca. To užasno odvajanje u vrijeme Njegovog najvećeg bola, probolo je Njegovo srce tugom koju nijedno ljudsko biće ne može da razumije. Bol razdvajanja od Oca prevazišao je čak i nevjerovatni fizički bol. Za vrijeme tih usamljenih časova, Isus se bojao da grijeh toliko vrijeđa Njegovog Oca da će oni biti zauvijek razdvojeni. Na kraju mu je srce slomilo osjećanje Očevog velikog gnjeva zbog grijeha čitavog svijeta koje je Isus nosio kao naša Zamjena. Podnoseći ovo, Isus je osjetio isti bol koji će iskusiti svaki nepokajani grešnik kada na kraju vremena Božja milost bude povučena sa zemlje.
Čak je i sunce odbilo da bude svjedok ovog tragičnog prizora. Usred podneva, tama je obavijala krst oko tri sata. U toj jezivoj tami, povremeno bi sjevnula munja, osvjetljavajući Krst i Raspetoga. Ove neobične i neobjašnjive prirodne pojave navele su vjerske vođe, dželate i razjarenu svetinu da pomisle kako je došlo vrijeme da budu kažnjeni zbog onoga što su učini. Onda su oko tri sata čuli Isusov povik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27,46)
Zamislite ovaj prizor. Bezgrešni Božji sin visi i umire na krstu. Leđa su mu izranjavljena usled dvostrukog bičevanja. Njegove ruke, koje je neprestano pružao blagosiljajući druge, prikovane su za drvene grede. Njegova stopala, koja su neumorno koračala u misiji ljubavi, takođe su prikovana. Carsko mu je čelo probodeno trnjem, spleteni u krunu poruge. Kroz sve to On prolazi bez prisustva i podrške svog Oca. Nikada nemojte zaboraviti da je zbog vas Isus pristao da nosi ovo nevjerovatno breme krivice! On je umro da bi vama kapije raja bile otvorene!
Nešto kasnije tog krvavog popodneva, čuo se glas sa srednjeg krsta. Savršeno jasno, da su svi na Golgoti mogli da čuju, Isus je objavio: „Svrši se“. (Jovan 19,30) Zatim je dodao: „Oče, u tvoje ruke duh svoj predajem!“ (Luka 23,46) Tog trenutka snažna svetlost okružila je krst, a Isusovo lice zasijalo je kao sunce. Zatim mu je Njegova glava klonula … i On je umro.

Comments are closed.