Comments are off for this post

Šta je ubilo Isusa?

Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni islednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?
Šta je ubilo Isusa?
Tri rimska eksera? Koplje jednog centuriona?
Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo
okrvavljeno čelo? Ili teško sazmodično disanje koje je konačno ugušilo žrvu na krstu? Šta je ubilo Isusa?
Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim naučnim odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, propovednik, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali poslednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sledećim riječima:
«Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao da nosi svoj patibulum (drveni krst za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.» «Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.» Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači Isus je umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljaju se na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: šta je ubilo Isusa?
I bez naučnog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, od uvek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje šta je ubilo Isusa?
Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle
naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubistvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jerusalima.
Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko ubijeđeni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje šta je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema krstu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teorišu o tom petku. Našim zapadnjačkim umovima i srcima analiziramo krst, teoretišemo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.

Zakašnjenje od dvanaest sati

Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsimaniju. U stvari, Golgota bez Getsimanije je odgovor bez pitanja. A to je i
razlog da, ako hoćemo da konačno saznamo istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema krstu.
Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven.Voda je noćas krvava jer ovo je pashalna nedelja i krv milion
zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Cedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.
Aramejsko ime ovog vrta znači «presa za ulje.» I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se «getsimanija» – presa za
maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsimaniju. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivozelenog maslinovog ogrtača. Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost.
Nešto se događa sa Isusom, ali pisci jevanđelja namjerno ćute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Jovan u svom jevanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička jevanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. «I dođoše u selo koje se zove Getsimanija, i reče učenicima svojim: sjednite ovdje dok ja idem da se pomolim Bogu. I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, i zabrinu se i poče tužiti» (Marko 14:32.33). Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu da se doslovce prevedu da je «osjećanje zastrašujućeg iznenađenja» ovladalo njime. Nešto počinje da se događa Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: «Ovo vam kazah da radost moja u vama ostane i radost vaša se ispuni.» Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: «Da se ne plaši srce vaše.» Da li je to isti Isus koji je sa iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: «Slavite Gospoda svi narodi … jer je velika milost njegova k nama.» Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.

«Žalosna je duša moja do smrti», rekao je «počekajte ovdje i stražite» (Marko14:34). Petre, Jakove, Jovane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene. «I otišavši malo, pade na zemlju» (stih 35). Posmatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i sa jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni vazduh: «Ava, Oče»,
uzvikuje On (stih 36). Kao iz nekog jevrejskog molitvenika za malu djecu. «Ava» je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. «Moj dragi Tata, Oče», jeca Isus u hladnu zemlju, «Pronesi ovu čašu mimo mene» (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni da imenuje strah koji je obuzeo njegovo srce. Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja. Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratiće se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice
«Simone», rekao je Petru, «Zar spavaš?» «Ne možeš li jednog časa postražiti?» (Stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Hristos koji pati? Jedan sat sa Jay Leno, jedan sat sa Mets iz New Yorka, jedan sat sa palicom za golf, jedan sat sa košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat sa našim prijateljima.
Ali nema vremena preostalog za Isusa? «Zar niste mogli postražiti sa mnom jedan sat?»

Odlomak iz knjige “Od Boga ostavljeni Bog”, autor Dvajt Nelson

Comments are closed.