Comments are off for this post

Sila opraštanja

“Slab nikada ne može da oprosti. Opraštanje je atribut jakih.”
Mohandas K. Gandhi

Izgleda da svako koga znam ima rane. “Ostavila me je i samo otišla. Voli drugoga.” “Uvijek me je tukao. Uvijek tražio više. Nije nikad bio zadovoljan time što sam njegov sin.” “Vjerovala sam joj, kako je mogla tako nešto da kaže?” “Tukao me je, često bijesan bez razloga, dok sam bila mala.”
Neke rane su male, lako iscjeljive. Ali neke su velike, ozbiljne i duboke. Možda te boli nešto što je neko rekao o tebi, možda te je neko koga znaš, koga si volio i još uvijek voliš ostavio. Možda to što je poslovni partner uzeo sav novac i jednostavno pobjegao. Ili rodjak koji te je zlostavljao. Prijatelj koji te je iznevjerio. Pokušavaš da ne misliš na to, ali kao da ipak sve više misliš o tome. Možemo pokušati da shvatimo zašto se sve to dogodilo, zašto i kako ljudi tako nešto mogu da urade. Možemo o tome razmišljati zauvijek, ali mislim da ono što zaista želimo jeste sloboda od svih povreda, rana i razmišljanja. Želimo da budemo živi, cijeli, srećni. Ne želimo da nešto što nam je neko uradio kontroliše i određuje kakav ćemo život živjeti. Ponekad su to velike stvari, ponekad male.
Svi želimo da ostavimo te povrede iza sebe, ali kako? Misliš da si zaboravio, da si prebolio, a onda naletiš na osobu, ili vidiš, doživiš nešto što te podsjeća na tu osobu, događaj, situaciju i svega se sjetiš. Gore je nego što je ikad bilo. Rana je ponovo otvorena i boli više nego ikad. Možda je to bilo prije nekoliko dana, mjeseci, pa i godina, ali shvataš da je to postalo dio tebe. Kao da ne možeš da se toga otarasiš, da ostaviš u prošlosti. Tada, kao da osveta ostaje jedina nada i shvataš da nisi slobodan.
Osveta
Svim čudima koje je Bog stvorio, a koja nas okružuju, čovjek je dodao još jedno: osvetu. “Povredi me, povrediću te”. Poput Njutnovog zakona gravitacije, ovaj zakon postao je neizbježan: Svaki nanijeti bol izaziva po intenzitetu jednaku osvetu. Bog je ljude, kako nam otkriva Biblija, stvorio po svome obličju tako da mogu postati prijatelji, sa Njime i jedni sa drugima, ali ubrzo su naučili da žive kao neprijatelji.
Među prvima je to bio čovjek po imenu Lameh koji je koncept osvete razvio do krajnjih granica. On bi ubio svakoga ko bi ga ranio. Sam je rekao da će tražiti načina da se osveti sedamdeset sedam puta onome ko bi ga povrijedio. To je Lamehov zakon: Ako me zaboli, patićeš (1. Mojsijeva 4:23, 24.)
Ali na drugom mjestu piše: “Nemoj se svetiti, već ostavi neka to uradi Bog. Jer, zapisano je: Moja je osveta! Ja ću uzvratiti.” (Rim 12:19) Kao da hoće da kaže: “Povuci se, ostavi Bogu da sve riješi.” Što je lijepa ideja, ali nije je lako sprovesti, budući da je osveta postala sastavni dio našeg svijeta, našeg postojanja. Svi mi kažemo, isto što i Lameh, ako ne naglas, onda u sebi: “Naučiću ih ja pameti”, “Vratiću ti”, “Znaće oni da ne treba da se kače sa mnom”.
Razmislimo sada o osveti na dubljem, duhovnom nivou. Osvetom mi, u suštini, kažemo Bogu: “Ne vjerujem da ćes Ti najbolje moći da riješiš ovu situaciju. Da, on/ona me je povrijedio, i ne mogu se obratiti Tebi za pomoć, jer ne znam šta ćes uraditi.” “Da, inače ti vjerujem, Bože, ali ako se osvetim, onda ću moći da uradim ono što ja želim. Mogu da kontrolišem situaciju. ‘Konci’ su u mojim rukama.” “Ne vjerujem da ćes Ti to uraditi najbolje. Mogu ja to da uradim mnogo bolje nego Ti”.
Da, želimo da se osvetimo, da vratimo istom mjerom! Ali, da li osveta zadovoljava? Da li smo ikada dovoljno uspjeli da vratimo? Da li smo izravnali račune i osjećali se dobro? Osveta ne pomaže.
Zato je Bog, koji je za šest dana stvorio nebu i zemlju, morao još jednom da stvara. Stvorio je nešto što može isisati sav otrov iz srca i oživjeti sve mrtve odnose. To novo “stvorenje” zove se oproštenje. Ono jedino može da obnovi sve izdajom i mržnjom oštećene odnose.
Na neki način oproštenje je Njegov poslednji, najbolji poklon ljudima. Eto zašto je sloboda centralni dio Isusove jednostavne poruke: Bog je oprostio svima. Ne razmišlja o našoj prošlosti i ne sjeća je se. Ne koristi protiv nas naše pogreške.
Niko od nas nije izolovan i stoga savršen. Svi smo nekoga povrijedili, učinili nekome nažao. Ali kod Isusa nema osude i prebacivanja. Krst je bio njegov način da kaže: “Ne osudjujem vas. Ništa iz vaše prošlosti ne želim da upotrebim protiv vas.” I tako, kada nekome oprostim, dajem mu ono što je Bog dao meni lično.
Oproštenje
Ukratko ćemo pogledati šta opraštanje nije da bismo razumjeli šta jeste, i pripremili se da iskusimo njegovu silu.
Hajde da kažemo nešto o tome šta oproštenje nije:
1. Praštanje nije pravdanje. Pravdanje je ono što radimo kada uzimamo u obzir okolnosti koje su uticale na naše ponašanje. Pravdamo muža koji vozi brzo zato što je u kolima njegova žena koja treba da se porodi. Opravdavamo nespretne skijaše koji nalete na nas, zato što su početnici. Ali, praštanje je nešto sasvim drugo. Oproštenje je potrebno upravo onda kad nema logičnog objašnjenja zašto je neko uradio ono sto je uradio. Ljudi ponekad kažu da „potpuno razumjeti znači potpuno oprostiti“, ali to nije tačno. Kada se za nešto može naći opravdanje, onda nije ni potrebno oprostiti.
2. Praštanje nije zaboravljanje. Sve što je potrebno da bismo zabravili jeste loše pamćenje. Znam često da zaboravim gdje sam stavio ključeve ili mobilni telefon, ali to ne znači da sam u prednosti, nego da imam „mali“ problem. Ponekad, ako smo jako povrijeđeni, bol može da bude pohranjen u našoj podsvijesti. Zaboravili jesmo, ali to ne znači da smo oprostili. Upravo kada ne možemo da zaboravimo, potrebno je praštanje.
Vjerujem da ste se nekada upitali: “A sta je sa onim ljudima koji su nas toliko puta povrijedili? Toliko puta smo im dali šansu, a oni su nastavili da nas povređuju?” Postoji tekst u Pričama Solomunovim: “Kao što se pas vraća svojoj bljuvotini, tako se bezumnik vraća svom bezumlju” (Priče 26:11). Neki ljudi su destruktivni i puni otrova. Jednom su nas povrijedili, ali će ponovo, ponovo i ponovo. Odnos nikada ne može da se obnovi. Zato u odnosu sa nekim ljudima moramo postaviti granice, ostaviti nešto praznog prostora. Ponekad ne treba čak ni biti u blizini nekih ljudi, jer oprostiti nije uvijek i zaboraviti. U zrelim odnosima ljudi se međusobno povrijede i nađu načina da oproste, zaborave i nastave dalje. Ali, ponekad oprostiti znači zapamtiti. Neki ljudi će nastaviti da se vraćaju svojoj bljuvotini, ali mi ne moramo biti tu kad se to desi. Možda će im upravo to što će morati da žive sa posledicama onoga što su uradili, time sto ćemo zapamtiti i promijeniti svoj odnos prema njima, pomoći Bogu da dodje i do njih.
3. Oproštenje nije isto što i pomirenje. Ponekad mislimo da oprostiti nekome znači da moramo ponovo biti u dobrim odnosima s njime/njom bez obzira na sve – da se žena mora vratiti mužu koji je tuče ili da partner mora svaki put, koliko god je potrebno, preći preko neiskrenosti svog partnera. Opraštanje i pomirenje su dvije odvojene stvari. Praštanje se dešava u nama, a može se desiti čak i onda kada ga druga osoba i ne traži, niti ga zaslužuje. Pomirenje potrebuje obnavljanje povjerenja što zahtijeva podjednak trud obje strane.

Hajde da kažemo šta oproštenje jeste
Oproštenje je potrebno kada opravdanje i prihvatanje nisu dovoljni. Ne postoji jedinstvena definicija oproštenja ali, uglavnom, oprostenje je odluka osobe da sebe oslobodi ljutnje i misli o osveti. Ono je čin samooslobodjenja od misli i osjećanja koja nas drže čvrsto vezane za uvredu i bol koji nam je neko nanio. Evo šta je sve oproštenje:
1. Odricanje od prava na osvetu.

Prvi korak u oproštenju je odricanje od prava na osvetu. Kada oprostim, odričem se prava da uzvratim istom mjerom. Čak i da me neko povrijedi namjerno, lično i duboko, ukidam zakon osvete. Obuzdavam instinktivni nagon odmazde. Kada oprostim, puštam osobu koja me je povrijedila iz malog zatvora u glavi ili srcu u kojem sam je držao zarobljenom. Odbacujem sve one zabavne fantazije osvete u kojima je ta osoba mučena, ili otpuštena s posla, ili iznenada nabacila 30 kilograma.
2. Gledati onog koji nas je povrijedio drugačijim očima.

Sledeći korak u praštanju jeste gledati onog koji nas je povrijedio drugačijim očima. Pronaći stvarnu osobu iza maske zla koju vidiš. Kada nam je neko učinio nešto nažao, tu osobu posmatramo kroz prizmu onoga što je učinila. Ističemo sve loše vezano za nju, ne želimo da se sjetimo ičega dobrog što karakteriše tu osobu. Osudjujemo sve njene motive. Gledamo je drugim očima. Proces praštanja zahtijeva da potražimo stvarnu osobu iza karikature koju smo sami stvorili u glavi. A kad počnemo tako sagledavati stvari, onda vidimo da ta osoba, takođe, ima rane. Vidimo da ima potrebe, da je uplašena, nesigurna, što nam pomaže da pronađemo razloge da budemo milostivi, a ne zlobni. S tim što to ne znači da takve osobe stavljamo u poziciju žrtve ili da ih opravdavamo, već jednostavno počinjemo da ih tretiramo kao saučesnike u ovoj zajedničkoj zbrci koja se zove život. Možda se neko pita: “Zašto bih to radio”? Zato što je Bog to isto ucinio za nas. Bog je mogao da gleda naše grijehe i kaže: „U redu je. Dovoljno sam vidio. Dosta je.“ Samo što Bog gleda dalje od naših grijeha i vidi nešto vrijedno ljubavi i oproštenja. Sigurno vam je neko već rekao kada ste probali da ga posavjetujete da treba da oprosti: “Ti ne razumiješ. Ne znaš koliko je užasno to što su mi uradili i nikada neću oprostiti. Ne mogu da im oprostim.” Ali, šta bi bilo da Bog tako kaže?
3. Željeti dobro osobi koja te je povrijedila.

Treći, poslednji korak, u praštanju ogleda se u tome da želiš dobro osobi koja te je povrijedila. Iskreno želiš da sve u njenom zivotu napreduje, da uživa u zdravim odnosima, da je istinski srećna. Ovo se, naravno, neće dogoditi odmah, niti će to jednom stečeno osjećanje trajati zauvijek. Ponekad će nestati i u podsvijesti poželjećeš da oćelavi ili da polomi nogu ili da joj firma propadne. Ali, bitno je da se tvoja osjećanja kreću u pozitivnom smjeru. Onog trenutka kada želiš dobro onome koji te je povrijedio, možes biti siguran da je Bog radio na tvom srcu i da si iskusio silu praštanja.
Koje su prednosti opraštanja?
U skorije vrijeme istraživaci su se zainteresovali za proučavanje posledica praštanja i nepraštanja. Otkriveno je da ljutnja i mržnja, ukoliko se njeguju, dovode do hroničnih zdravstvenih problema. Opraštanje, s druge strane, ima mnogo koristi, kao na primjer:
• Reguliše krvni pritisak
• Smanjuje stres
• Utiče na negativan stav
• Utiče na kontrolu bijesa
• Reguliše puls
• Smanjuje rizik od alkohola i drugih supstanci koje stvaraju zavisnost
• Smanjuje simptome depresije
• Smanjuje simptome anksioznosti
• Ublažava hronični bol
• Poboljšava odnose
• Unapređuje religijsko i duhovno stanje
• Unapređuje psihičko stanje
Ako ne opraštamo, sami možemo to skupo platiti. Time što ulažemo u duh praštanja ulažemo u mir, nadu, zahvalnost i radost.
Dakle, oprostiti znači pustiti, zaboraviti na osvetu, iskreno željeti dobro osobi koja nas je povrijedila. Ali, konačno, možda pravo opraštanje i nema veze sa drugim ljudima. Spomenuli smo ‘pustiti’, ‘ne vratiti im’, ali možda se konačno praštanje tiče samo mene i tebe. Jer kad nekome oprostim, pustim ga, kao da sebe oslobađam svega što danima, mjesecima pa i godinama nosim u sebi, a što me čini nesrećnim i očajnim.
Ako ne oprostim, bijes postaje teško breme.
Ako ne oprostim, malo-pomalo radost biva potisnuta.
Ako ne oprostim, nikada više neću imati povjerenje u druge.
Ako ne oprostim, ljutnja će istisnuti saosjećanje iz mog srca polako, konačno i zauvijek.
Ako ne oprostim, ta mala mržnja koju njegujem sigurno će porasti i ojačati. Iako mislim da je mogu sakriti od očiju svih koje znam, s vremenom će ona postati zlo čudovište koje će me jednoga dana ubiti. Od svega onoga što sam nekada bio kao osoba ostaju gorčina i mržnja koja se širi unaokolo.
Dok putujemo kroz život, povrede nas i povrediće nas. Nastaju rane, duboke i plitke. Nosimo ih svuda sa sobom. S vremenom postaje sve teže živjeti s tim ranama, i sam životni put postaje zamoran. Bog nas nije stvorio da nosimo sve te povrede sa sobom. Stvorio nas je da budemo slobodni. Slobodni od gorčine, ljutnje, besa, nezadovoljstva, osvete. Bog želi da opraštamo svaki put kad nas neko povrijedi, jer je život isuviše kratak da to ne bismo uradili.

Literatura:
Skot Pek, Dalje putem kojim se ređe ide
Nensi i Ron Roki i Kej Kuzma, PRIPADANJE, Savladavanje odbačenosti i pronalaženje slobode prihvatanja (elektronsko izdanje knjige)
Catherine M. Piderman, Ph.D, Forgiveness: How to let go of grudges and bitterness. (elektronski clanak)

Ron Bell, Luggage (video)

John Ortberg, Everybody’s normal till you get to now them

Comments are closed.