Comments are off for this post

Sigurnost molitve – nauči nas da se molimo

Četiri načina da najbolje moguće iskoristimo vrijeme posvećeno molitvi

Dok je Isus boravio na zemlji, On je služio ljudima zadovoljavajući mnoge njihove potrebe. Ponekad su Mu se Njegovi učenici obraćali s posebnim zahtjevima. Jedan od najvrednijih spomena upućen je pošto je Isus završio svoju molitvu. „Gospode, nauči nas moliti se…“ (Luka 11,1), kazali su oni.

Isus se nikada nije oglušio ni o kakav zahtjev. Odmah je počeo da uči svoje učenike najsadržajnijoj molitvi, danas široko poznatoj kao Gospodnja molitva.

Učiti znači raditi

Kad je Isus učio svoje učenike kako da se mole, On im nije držao predavanje o tome, a ni propovjed. Umjesto toga, On ih je učio riječima stvarne molitve. Rekao je: „Želite da znate kako da se molite? Onda, pomolimo se. Evo kako to izgleda.“

I mnogi drugi biblijski odlomci sadrže stvarne molitve. Nećete pronaći neke dugačke govore o tom predmetu. Biblija prije sadrži brojne Duhom prožete molitve koje dolaze iz srca i usta Božjih vjernih.

Molitvu sa ličnim zahtjevom upućenim Bogu izgovorila je Ana u svetinji u Silomu (1. Samuilova 1). Ili, pogledajte Joninu molitvu za izbavljenje u trbuhu velike ribe (Jona 2). Molitva proroka Ilije na brdu Karmil (1. Carevima 18) predstavlja izvanredan primjer molitve o Božjoj veličini. Molitva cara Solomuna povodom posvećenja hrama (1. Carevima 8) ilustruje pristupnu molitvu za svetinju. Mnogo možemo naučiti o posredničkoj molitvi iz Danilove molitve za njegov narod u Vavilonu (Danilo 9). Izvrstan primjer molitve predanja je Hristova molitva u Getsimaniji (Matej 26), kada se On spremno potčinio volji svoga Oca. Štaviše, Isusova molitva u gornjoj sobi (Jovan 17) najbolja je molitva za jedinstvo među Hristovim sledbenicima.

Jasno je da molitva predstavlja prirodni, spontani izraz naših neposrednih osjećanja za Boga i o Bogu.

Tako veliki, a ipak tako blizu

Za mnoge od Isusovih savremenika Bog je bio transcendentno biće, ustoličeno na nebu. Kod Isusa je to bilo drugačije. Tog svemoćnog Boga On je u svojim molitvama nazivao Ava – Oče. Ovakav način obraćanja Bogu, koji se često čuo sa Isusovih usana, jeste jedna bliska riječ koju je bolje prevesti sa „tatica“ ili „tata“. Isus se molio kao kad dijete razgovara sa svojim ocem, jednostavno, blisko i s povjerenjem.

Molitve Božjeg naroda u biblijskim vremenima govore o Bogu koga čak ni najviše nebo ne može da obuhvati (1. Carevima 8,27). A ipak, za tog istog Boga kaže se da vjerom stanuje u srcu vjernika koji se moli. Moliti se znači ponizno otvoriti svoje srce Caru svemira da bi On, zahvaljujući vjeri, mogao boraviti u njemu.

Molitva cara Davida u 8. psalmu veliča Gospoda, čije je ime veličanstveno po svoj zemlji, čija je slava više nebesa, koji je stvorio mjesec i zvijezde, djelo prsta svojih. Ali Psalam isto tako uči da je Bog svjestan svojih stvorenja. Kad se David osjetio jadnim i uzviknuo: „Ja sam crv, a ne čovjek“ (Psalam 22,6), ipak je bio u stanju da se moli: „Ali ti, Gospode, ne udaljuj se“ (19. stih).

Možemo li se mi obraćati Bogu na isti način kao Isus? Svakako da možemo. U stvari, i treba tako da činimo. U Getsimaniji, u jednom dramatičnom trenutku, Isus je kazao: „Ava, oče! Sve je moguće tebi; pronesi čašu ovu mimo mene; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti“ (Marko 14,36).

Apostol Pavle nam govori da smo mi Božja djeca koja se Njegovim Duhom mole „Ava, Oče“ (Rimljanima 8,15; Galatima 4,6). On je isto tako govorio vjernicima u Efesu kako priklanja svoja koljena pred Ocem, „po kome se sva čeljad i na nebesima i na zemlji zovu“, da  nas „po bogatstvu slave“ svoje Bog može ojačati silom „da se Hristos useli vjerom u srca“ naša (Efescima 3,14-17).

Najprije ono prvo

U Besjedi na Gori Isus je učio ljude da najprije traže carstva Božjega i pravde Njegove, a da će im se i sve ostalo što im je potrebno takođe dati (Matej 6,33). Isus je djelom potvrđivao ono što je propovijedao. Njegova molitva Ocu dotiče se prije svega svetosti Njegovog imena, dolaska Njegovog carstva i ispunjenja Njegove volje na zemlji. To dolazi na prvo mjesto, zato što je sve ono što je On učinio i oblikovao, zapravo stvorio sebi na slavu (Isaija 43,7). Budući da se slava duguje samo Bogu, mi bi trebalo da Mu dajemo ono što Mu pripada.

Pošto se molio u vezi sa Božjim imenom i carstvom, Isus se usredsredio na naše svakodnevne potrebe za hranom, praštanjem i vjerom. Ovo troje dolazi do nas kao Božji dar. U cijeloj Bibliji, takođe, osoba koja se moli obično počinje izrazom hvale Bogu i odavanjem slave Njemu, pa tek onda iznosi svoje molbe.

Solomunova molitva za Hram počinje ovako: „Gospode Bože Izrailjev! Nema Boga takoga kakav si ti gore na nebu ni dole na zemlji“ (1. Carevima 8,23). Na sličan način, car Josafat se, suočen sa ozbiljnom opasnošću, molio: „Gospode Bože otaca naših! Nisi li ti Bog na nebu i vladaš svim carstvima narodnim? Nije li u tvojoj ruci moć i sila da ti niko ne može odoljeti?“ (2. Dnevnika 20,6). Prorok Avakum počinje svoju molitvu sledećim riječima: „Gospode, čuh riječ tvoju, i uplaših se“ (Avakum, 3,2). Kad je vjernicima u crkvi zaprijetilo progonstvo, oni su se molili : „Gospode Bože, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima“ (Djela 4,24).

To ne znači da se ljudi Biblije nisu molili za svoje svakodnevne potrebe. Naprotiv, oni su se često molili i za takve stvari. Međutim, svoje molitve otpočinjali se odavanjem slave Bogu, hvaleći Ga za Njegovu silu i milost, i tek onda se usredsređivali na ostale svoje potrebe. Kad je riječ o molitvi, Isus i Biblija uče nas da ono najbitnije stavimo na prvo mjesto.

Ne mijenjati, nego biti promijenjen

Jedna značajna tvrdnja nalazi se u ovim riječima Isusove molitve: „..“ (Matej 6,10). Ovo se dalje još više pojačava upotrebom riječi „Amin“ (13. stih), kojom se danas obično završava molitva baš kao i u biblijska vremena.

Mnogi od nas znaju da amin znači „Neka tako bude!“ Ali ono što neki možda ne znaju jeste da to amin na kraju molitve ne potvrđuje želje molitelja, nego Božji plan za život te osobe. To je molba da se ispuni Božja volja. Izgovarajući amin, mi izražavamo spremnost da se potčinimo Bogu i prihvatimo Njegovu volju.

Istinska svrha molitve nije da izmijeni Božji um i Njegove planove za nas ili one za koje se molimo. Ona se prije ogleda u tome što mijenja nas i usaglašava nas sa Božjom voljom. Otuda se Isus i molio u Getsimaniji: „Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti“ (Matej 26,39).

Psalmista priznaje u početku svoje molitve: „Još nema riječi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, već sve znaš“ (Psalam 139,4). On završava svoju molitvu tražeći:  „Okušaj me Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje, i vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni“ (stihovi 23 i 24).

Hrišćanska crkva rođena je u atmosferi molitve. Njene vođe i članovi su slično tome tražili svakoga dana Božja uputstva (Djela 1,4; 2,4.42). Tokom tog perioda, molitva je bila najmoćnije sredstvo koje su hrišćani imali suočeni sa protivljenjem i progonima. Tako se crkva postepeno oblikovala prema Učiteljevom naumu.

Isto možemo reći i za Pavla. Gospod ga je svom učeniku Ananiji opisao jednostavnim riječima: „On se moli Bogu“ (Djela 9,11). Kad je postao čovjek molitve, Pavle je oblikovan u apostola i prvog misionara Isusa Hrista za neznabošce. Kroz molitvu, Sveti Duh dao mu je mudrost i razumijevanje koji su mu bili neophodni u njegovoj službi.

Hrišćani se mole Bogu otvorena srca i uma, prepuštajući odgovore Bogu. Prorok Amos kaže: „Tražite dobro a ne zlo, da biste bili živi… ne bi li se Gospod Bog nad vojskama smilovao na ostatak Josifov“ (Amos 5,14.15). To isto učenje nalazi se i u Joilovoj knjizi: „Razderite srca svoja, a ne haljine svoje… Ko zna, neće li se /Bog/ povratiti i raskajati se“ (Joil 2,13.14).

Ovi primjeri nas uče da naše molitve ne mijenjaju Boga, nego umjesto toga, mi sami bivamo promijenjeni i spremni da prihvatimo Njegovu volju za svoj život. Možemo saznati četiri stvari iz Isusove molitve i ostalih brojnih molitava u Bibliji: Prvo, najbolji način da naučimo kako da se molimo upravo je molitva. Drugo, Bog kome se molimo je veliki, ali ipak toliko blizu da ga možemo zvati Oče, tatice ili tata, baš kao što je to činio Isus. Treće, kad se molimo, trebalo bi da Božje carstvo i Njegovu pravdu stavljamo ispred svakidašnjih preokupacija. I četvrto, svrha naše molitve je da nas učini spremnim da prihvatimo Božju volju za nas, a ne da mijenja Boga ili Njegove planove nas radi.

Zdravko Stefanović je profesor za proučavanje Biblije na Teološkoj školi Koledža Vala Vala.

Comments are closed.