Comments are off for this post

Samoodricanje – put slave

Prava sreća u ovom životu dolazi jedino kao rezultat samoodricanja. Pravo hrišćansko samoodricanje prolazi kao plug kroz nasleđene i steč
ene osobine karaktera i mijenja sve okolnosti i prilike kroz koje prolazi. Samoodricanje nije peti točak u kolima života, nego uvođenje principa velikog učitelja Isusa Hrista u sve prilike i neprilike života. Nema savršenstva karaktera bez samoodricanja. Iako nije mogao doseći svoj Uzor, ipak je apostol Pavle pred kraj svoga života mogao reći da je bio sasvim blizu kad je rekao: „Jer ja se već žrtvujem i vrijeme mog odlaska nasta.” 2. Timotiju 4,6.
Samoodricanje je jedan od onih plodova na stablu karaktera koje rađaju samo oni koji su stvarno povezani sa Bogom. Njihova djela možda neće objaviti fanfare na borilištima svijeta, iako su njihove pobjede protiv zla i kušanja slavne i velike. Možda niko ne primjećuje žestinu borbe ovih tihih boraca; ali oči Onoga koji vidi sve tajne u srcu primjećuju svaki napor u samoodricanju.
Da bi se pokazalo samoodricanje, potrebno je vrijeme probe ili žrtve. Tek kad naiđu nevolje i teškoće, razvija se gorljivost samoodricanja i topla osećanja svakog pravog Hristovog sledbenika. Na njih se onda odnosi najviši poziv kao priznanje samoodricanju upućen preko psalmiste: “Skupite mi svece moje, koji su učinili sa mnom zavjet na žrtvi.” Psalam 50,5. Kad se bude ovaj poziv uputio svim generacijama svijeta u jednom istom času Hristovog ponovnog dolaska, niko ne zna koliko će bezimenih boraca izaći da primi vijenac vječnog života.
Koliko će biti nepoznatih majki sličnih Johavedi, majci Mojsijevoj, koliko heroja vjere sličnih đakonu Stefanu, Pavlu, Jovanu Krstitelju i drugim nebrojenim herojima vjere, ljubavi i samoodricanja! Nijedan od njih nije živio za sebe. Svako od njih je znao da je samoodricanje zakon samoodržanja. “Ko hoće dušu svoju da sačuva izgubiće je, a ko izgubi dušu svoju mene radi naći će je”, rekao je Hristos uzdižući zakon samoodricanja kao ključnu tačku svog učenja.
“Oče, proslavi ime svoje” — bila je lozinka Hristovog života. Isus je rekao: “Ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.” Jovan 12,28.24. Zakon sijanja je zakon života, a sijanje sebe u njivu života za Hrista pravo je
hrišćansko samoodricanje. Zemljoradnik čuva žito bacajući ga. Davati znači živjeti.
Samoodricanje nije ništa drugo nego davanje sebe u “žrtvu živu, ugodnu Bogu” vršenjem svoje dužnosti prema Bogu i čovjeku. Glavna, motorna sila samoodricanja je Hristova ljubav kao što govori apostol Pavle: “Jer nas ljubav Hristova pokreće.” 2. Korinćanima 5,14.
Johaveda, Mojsijeva majka, odrekla se sebe i izložila svoj život opasnosti kad je odlučila da čuva tek rođenog Mojsija uprkos faraonovom naređenju o pogubljenju svih novorođenih dječaka. U to vrijeme Egipat je bio najmoćnija i najcivilizovanija nacija. Iz Johavedinog skromnog
doma Mojsije je izašao kao egipatski princ i naslednik prijestola. U egapatskim školama je stekao najviše civilno i vojničko obrazovanje. Svojom ličnom privlačnošću i prinčevskim držanjem, umnim i fizičkim sposobnostima, Mojsije je postao ponos nacije. Niko nije mogao da primijeti klicu samoodricanja koja se krila duboko u Mojsijevom srcu, zasijanu još u kolevci koja ga je njihala kraj majčinih koljena! Ni po kakvoj ljudskoj ocjeni Mojsijevog karaktera, njegovo odricanje od carske vlasti i moći nije dolazilo u obzir! Pa ipak, samoodricanje je bilo nevidljivo utkano u Mojsijev karakter. Prva vijest o tome na stranicama Novog zavjeta data je u rečenici: “Vjerom Mojsije, kad bi veliki, ne htjede da se naziva sin kćeri faraonove; i volje stradati s narodom Božjim, negoli imati zemaljsku sladost grijeha,” Jevrejima 11,24.25.
Ljubav prema sebi, sebičnost i slavoljubivost spadaju među najjače ljudske strasti. Ishod borbe protiv njih može se samo naslućivati, ali ne i prognozirati! Bilo je potrebno da se Mojsije svakodnevno posvećuje božanskoj Istini da bi dobri elementi u njegovom karakteru ostali nepobijeđeni od elemenata sotonine prirode. Jedan tihi glas govorio je Mojsijevom srcu da samo dioničari božanske prirode u samoodricanju i žrtvi mogu biti dioničari božanske slave i moći.
Vjera, je Mojsija vodila da gleda u nevidljivo i vječno. Samoodricanje ga je osposobilo da napusti sjaj dvorskog života i da se odrekne “sladosti grijeha” koji je carovao u dvorskim krugovima. Za Mojsija ta „žrtva” nije ni predstavljala žrtvu! U njegovoj duši počinjao je nov život!
Poslije četrdeset godina boravka u školi pustinje, Mojsije je primijetio da se put samoodricanja pretvorio u put moći i slave! Postao je vođa jednog izuzetnog naroda i prijatelj Božji. Sa Bogom je govorio licem k licu, kao prijatelj s prijateljem. I kad je dospio na vrh piramide časti i slave, Mojsije je ponovo morao uvidjeti da je put u život i dalje samo put samoodricanja!
Mojsije je stajao ponovo na pragu jednog velikog preokreta! Ponovo je zašao u trenutke krize koji su tražili čovjeka čvrste riješenosti, odlučnosti i hrabrosti; iznad svega i u svemu tražilo se samoodricanje. Dok je Mojsije bio na Sinajskoj gori, narod “načini tele kod Horiva, i klanjaše se kipu”. Psalam 106,19.
Time su Izrailjci prepunili čašu svoga otpada od Boga. Bog je rekao Mojsiju: “Idi, siñi, jer se pokvari tvoj narod … Brzo zañoše s puta, koji sam im zapovedio; načinivši sebi tele liveno, i pokloniše mu se … i rekoše: Ovo su bogovi tvoji, Izrailju, koji te izvedoše iz zemlje Misirske.” I
onda je dodao: “I sada pusti me da se raspali gnev moj na njih i da ih istrebim; ali od tebe ću učiniti narod velik.” 2. Mojsijeva 32,7.8.10.
Kako su neobično zvučale ove riječi sa Hristovih usana usred Starog zavjeta, sa Gore zakona! Nije li se već Golgota nazirala u plamenu i dimu Sinaja? Nije li već tada Isus odložio svoju slavu, svoju vlast, svoju moć, bogatstvo i silu odričući se sebe za spasenje čovječanstva?
Gdje je bilo Mojsijevo srce u tom presudnom tranutku? Kušanje je bilo veliko: hoće li Mojsije izgubiti iz vida sebe i ponovo se zauzeti za ovoj narod? Gospod mu je rekao: “Pusti me!” Hoće li on reći kao nekada Jakov: “Neću te pustiti!” Bio je to odlučujući trenutak ne samo po život naroda nego i za Mojsija. Hoće li se Mojsije ponovo odreći sebe kao nekad na dvoru faraonovom? Da li je zaista naučio lekciju samoodricanja? Hvala Bogu, Mojsije je naučio! Zaboravio je na sebe! Nije se polakomio da postane otac jednog novog Božjeg naroda! Ne! Ponizno je zavapio ka Gospodu molitvom za oproštaj koja se završavala riječima: “Ali oprosti im grijeh: ako li nećeš, izbriši me iz knjige svoje, koju si napisao.” 2. Mojsijeva 32,32.
Mojsije nije dao svijetu samo uzor zakona nego i uzor samoodricanja! Ne zaboravimo to! Zakon i ljubav idu pred Bogom ruku pod ruku. Odrekavši se sebe, Mojsije je postao simbol Isusa Hrista koji je takođe proslavio Božji Zakon odričući se sebe! Mojsije je postao ne samo
zakonodavac nego i posrednik! On je posredavao po cijenu sopstvenog života! Kako? “Jer se držaše Onoga koji se ne vidi kao da ga viđaše.” Jevrejima 11,27. Samoodricanje se stiče gledanjem u Hrista, to veliko pšenično zrno koje je palo i umrlo da bismo mi ustali i živjeli kroz svu vječnost!

Comments are closed.