Comments are off for this post

Priprema za smrt

Potom se, po svom običaju, uputi na Maslinsku goru, a učenici pođoše za njim. Kad je stigao onamo, reče im: „Molite se da ne padnete u iskušenje.“ Onda se udalji od njih koliko se može dobaciti kamenom pa kleknu i pomoli se, govoreći: „Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene. Ali, neka ne bude moja volja, nego tvoja.“ (Luka 22,39-42)

Isus je sa svojim učenicima polako pristigao u Getsimaniju. Te pashalne večeri, mjesec je sijao na nebu bez oblaka. U šatorima svih hodočasnika koji su došli u Jerusalim na proslavu, vladala je tišina. Do tada je Isus živo razgovarao sa svojim učenicima, ali, kako su se približavali Getsimaniji, postao je neobično tih. On je često dolazio na ovo mjesto da bi se molio i razmišljao, ali nikada ranije nije došao tako opterećenog srca kao ove večeri. Izgledalo je kao da je izgubio Očevu podršku kada je nastupio trenutak da ponese grijehe svijeta. Učenici nisu mogli, a da ne primijete ogromnu promjenu koja se dogodila u njihovom Učitelju.
Blizu ulaza u vrt, Isus je ostavio većinu svojih učenika, tražeći da se mole za Njega i sebe. Onda je, u pratnji Petra, Jovana i Jakova, nastavio prema vrtu, gdje je i od njih zatražio da se mole. Napravio je još nekoliko koraka, ostajući i dalje u njihovom vidokrugu, i pao na zemlju. Kao ljudsko biće, počeo je da pati zbog posledica čovekovog grijeha.
Isus i Sotona susreli su se u smrtonosnom sukobu u pustinji tri godine ranije, na početku Njegove zemaljske službe, i On je tada nadvladao. Sada kušač dolazi da zada poslednji, strahoviti udarac. Za njega je sve pod znakom pitanja. Ako bude poražen i ovog puta, ičšeznuće njegove nade da postane gospodar svijeta. U svojoj agoniji, Isus se čvrsto držao za hladnu zemlju kao da je želio da spriječi dalje odvajanje od svog Oca, a sa Njegovih usana začuo se povik: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali, neka ne bude moja volja, nego tvoja.“ (Matej 26,39)
Svako ljudsko biće čezne za saosjećanjem u trenucima patnje. I Isus je žudio za saosjećanjem. U trenutku svoje najveće agonije, On je došao svojim učenicima ne bi li dobio utjehu. Uvijek ih je tješio u njihovim nedaćama i čeznuo je da vidi da se oni mole za Njega. Posrćući, otišao je do mjesta gdje ih je ostavio, samo da bi vidio kako sva trojica spavaju. Nešto ranije, kada ih je Isus upozoravao na predstojeću borbu, oni su Ga uvjeravali da će se sa radošću suočiti sa zatvorom ili smrću Njega radi. Petar je dodao da ga, makar ga svi iznevjerili, on neće iznevjeriti.
Sa neizrecivom tugom, Isus je probudio svoj usnule učenike. Obraćajući se Petru, upitao je: „Zar niste mogli da mi budete podrška ni samo sat vremena? Imate volje, ali ste veoma slabi.“ Žalostan, Isus se vratio da se bori sam; kapljice krvavog znoja padale na zemlju i miješale se sa rosom.
„Onda drugi put ode i pomoli se govoreći: ’Oče moj, ako nije moguće da me mimoiđe ova čaša, da je ne ispijem, neka bude tvoja volja.’“ (Matej 26,42) Prva reakcija trojice učenika bila je da dotrče do Njega, ali su zaključili da bi trebalo da rade ono što ih je zamolio da rade. Zato su se molili, a onda ponovo pozaspali. Kasnije, Isus im je pristupio po drugi put i našao ih kako spavaju. Uskomešali su se kada je On došao, ali su ostali bez teksta u Njegovom prisustvu. Vidjevši Njegove krvlju prošarane obrve, bili su preplavljeni strahom, jer nisu bili u stanju da razumiju šta se dešava.
Vraćajući se na mjesto svog bola, Isus se ponovo molio za sopstvenu dušu koja je bila u agoniji usled iskušenja. Kakav strašni trenutak! Odlučivalo se o sudbini čitavog svijeta. Budućnost ljudskog roda visila je u vazduhu. Čak i u ovom trenutku Isus je mogao da odbije da preuzme krivicu čovječanstva. Nije bilo prekasno da sve ostavi. On je mogao da prepusti svijet njegovoj grešnosti i da se vrati svom Ocu na nebo. Umjesto toga, on se opet – i to tri puta – pomolio Ocu: „Neka ne bude moja volja, nego tvoja.“
Anđeli su posmatrali Isusovu agoniju. Vidjeli su sotonine legione oko Njega. Nebo je bilo ispunjeno tišinom; nikakva muzika nije mogla da se čuje u ovom sudbonosnom trenutku. Gledali su kako Otac uskraćuje svoju ljubav svom voljenom Sinu. Bezgrešni svjetovi sa najvećom su pažnjom posmatrali kako se borba na Zemlji približavala svom vrhuncu. Nešto kasnije, iako se Hristova agonija nastavila, duboka potištenost i obeshrabrenje polako su Ga napustili i on je, sa mirom na svom okrvavljenom licu, ustao je da se suoči sa Golgotom.
Dok je koračao prema mjestu gdje su svi učenici spavali, Isus znao da se gomila približava, i stoga je probudio svoje saradnike najavljujući im dolazak svog izdajnika. Stojeći pred učenicima, Isus se suočio sa svetinom i upitao: „Koga tražite?“ Kada su odgovorili: „Isusa iz Nazareta“, On je kazao: „Ja sam.“
Dok je Hristos govorio, anđeo je stao između Njega i gomile. Božanska svjetlost obasjala je Isusovo lice i prilika u obliku goluba osijenila Ga je. Gledajući taj prizor, razbojnici su ustuknuli. Sveštenici, starešine, vojnici, pa čak i Juda, pali su na zemlju. U tom trenutku Isus je lako mogao da pobjegne, ali je On ostao postojan i u trenutku kada su Njegovi tužitelji ležali pred Njegovim nogama. Učenici su posmatrali prizor u tišini i strahopoštovanju.
Onda se prizor brzo promijenio. Kako se anđeo povlačio i njegova svjetlost iščezavala u noći, vojnici, sveštenici i Juda ustali su da se suoče sa Isusom. Osramoćeni zbog svoje slabosti i uplašeni činjenicom da Isus može da pobjegne, ponovo su rekli da traže Isusa iz Nazareta, na šta je On odgovorio: „Rekoh vam: ja sam. Pa pošto mene tražite, pustite ove da idu.“ (Jovan 18,8) Te večeri On je vidio obilje dokaza da je vjera Njegovih prijatelja slaba i želio je da ih zaštiti od daljih iskušenja i proba.
„A njegov izdajnik je s njima dogovorio znak. ’Koga poljubim – taj je’, rekao je. ’Njega uhvatite.’“ (Matej 26,48) Za trenutak, Juda se pretvarao da nema veze sa gomilom. Prilazeći Isusu, uzeo Ga je za ruku i kazao: „Zdravo, Ravi!“ i poljubio ga nekoliko puta, praveći se da plače saosjećajući sa Isusovim mukama, ali je Isus odgovorio: „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina čovečijega?“ (Luka 22,48) Ako je išta moglo da uzbudi Judinu savjest, onda je to bilo ovo. Nažalost, on je ostao nepokoran, ne pokazujući nijedan znak pokajanja zbog ove užasne izdaje.
„Tada reče onima koji su došli da ga uhvate – prvosveštenicima, zapovjednicima hramske straže i starešinama: ’Izašli ste s mačevima i toljagama, kao na nekog razbojnika. Svaki dan sam bio s vama u Hramu, i niste me uhvatili. Ali, ovo je vaše vrijjeme – kad vlada tama.’“ (stihovi 52, 53)
Učenici su bili prestravljeni kada su vidjeli da Isus dozvoljava da Ga odvedu i vežu. Nisu mogli to da razumeju i okrivljavali su Ga što se pokorio mnoštvu. U tom trenutku velikog straha, Petar je predložio da treba da spasu same sebe. Slijedeći njegov predlog, „tada ga svi učenici ostaviše i pobegoše.“ (Matej 26,56)

Comments are closed.