Comments are off for this post

Prigovor savjesti i reformacija zapečaćena Božjom riječju

Nedavno sam imao čast stati pred vratima župne crkve Svih svetih u Wittembergu u Njemačkoj, gdje je ovog mjeseca prije 500 godina Martin Luther započeo moćnu reformaciju zakucavši potresni dokument na vrata crkve. Iako izvornih vrata više nema, reformacija koja je započela 31. oktobra 1517. i sada živi. Luther nije imao namjeru započeti revoluciju objavivši devedeset i pet teza protiv oproštajnica ili indulgencija Rimokatoličke crkve, već je htio potaknuti akademsku raspravu. Dokument počinje skrušeno:

“Iz ljubavi i revnosti za istinu i iz želje da se ona iznese na vidjelo, sledeće teze bit će predmet akademske rasprave u Wittembergu, pod rukovodstvom velečasnog Martina Luthera, mag. nauka i sakralne teologije, redovnog predavača ovih predmeta u našem mjestu. On moli da oni koji nisu u mogućnosti prisustvovati u raspravi to učine pismeno. U ime Gospoda našeg Isusa Hrista. Amen!”

Dva glavna vjerovanja

Suprotstavivši se uvriježenom učenju svojega vremena, Luther je iznio dva glavna vjerovanja:

Sola Scriptura — Biblija je jedino mjerilo vjere.
Ljudska bića se spašavaju isključivo vjerom, a ne dobrim djelima.

Lutherovo vjerovanje u važnost i dostupnost Svetog pisma bilo je toliko jako da je u manje od jedanaest sedmicaa, skriven u dvorcu Wartburg, preveo Novi zavjet na njemački jezik.

Jezični izražaj kojim se služio otvorio je put savremenoj njemačkoj Bibliji koju danas svi koriste.

Sila i snaga reformacije vratila je ljude jednostavnoj a opet tako dubokoj biblijskoj istini. Proučavajući izvorni sadržaj Pisma, Luther je druge mogao poučavati jasno i razgovijetno. Prihvativši razumijevanje Sola Scriptura, otkrio je da je Pismo samodostatno, razumljivo razboritim čitateljima, da ono tumači samo sebe i da je dovoljno kao glavni autoritet za hrišćanski nauk. U knjizi Velika borba, Ellen G. White komentariše kako su Lutherova vjerovanja uzdrmale kamen temeljac papinske prevlasti. Ona su sadržavala glavno načelo reformacije.

Sola Scriptura, ili Prima Scriptura?

Neke protestantske crkve su kasnije usvojile načelo Prima Scriptura. Taj nauk uči da Pismo nije jedini autoritet, već prvi autoritet u vjeri, što znači da Pismo zauzima prvo mjesto u tradicijama i crkvenim odlukama, iako i one imaju autoritet uza samo Pismo.

Koliko god Prima Scriptura dobro zvučala, ona je ipak u suprotnosti s načelima reformacije, zato što Božjoj riječi ne daje jedini i glavni autoritet u odnosu na tradiciju i crkvu.

Ellen G. White je komentirasala Lutherov stav o Sola Scripturi kao nagovještaj opasnosti od nametanja ljudskih učenja iznad Božje riječi. Neustrašivo je napao sumnjivo paganstvo vjerskih stručnjaka i suprotstavio se filozofiji i teologiji koja je dugo vremena imala uticaj na ljude i nadzirala ih. Proglasio je takve stavove bezvrijednima i čak pogubnima. Pokušavao je usmjeriti umove slušaoca s mudrovanja filozofa i teologa na istinu koju su propovijedali apostoli i proroci.

Oni koji Bibliju doživljavaju kao ljudsku tvorevinu i kritički proučavaju Pismo, često optužuju pobornike Sola Scripture koji Pismo proučavaju prema biblijskim metodama, da su naivni, krivo informisani i ograničeni.

U službenoj izjavi “Metode proučavanja Biblije” koju u izglasali članovi Izvršnog odbora Generalne konferencije, stoji da je onima koji ne vjeruju u Hristovu božansku narav nemoguće razumjeti smisao Njegovog utjelovljenja. Isto je tako nemoguće razumjeti biblijsku istinu onima koji Pismo doživljavaju kao običnu knjigu, koliko god ga temeljito i ozbiljno proučavali.

Čak i hrišćanski stručnjaci koji vjeruju u božansku nadahnutost Biblije, ali se previše zadržavaju na ljudskim aspektima i njezinoj pozadini, mogu potpuno promašiti duhovnu poruku i biti usredotočeni na sam medij. Zaboravljaju da su medij i poruka nerazdvojivi i da je medij bez poruke prazna ljuštura koja ne može zadovoljiti ljudsku duhovnu žeđ. Pobožni hrišćani proučavaju Bibliju na način da shvate njezinu poruku, primijene je u životu i tako jačaju svoju vjeru.

Pismo i prigovor savjesti

Kad je Luther zauzeo svoj stav pred državnim saborom u Wormsu, njegova savjest se oslanjala na Pismo, a ne na tradiciju, kulturu ili lično mišljenje.

Rekao je da ako ga neće uvjeriti dokazima iz Svetog pisma i jasnim razlozima, ako ga ne osvjedoče istim mjestima koja su navedena i ako na taj način njegova savjest ne bude podčinjena Božjoj riječi, da se ne želi odreći ničega, jer je opasno za hrišćanina govoriti protiv svoje savjesti.

Kad je bio prisiljen odreći se svoje vjere zbog zahtjeva Crkve i države, bez obzira na to što Pismo govori, Luther je bio potpuno jasan da je samo Pismo jedino mjerilo njegove savjesti. Pozvao je vladara, prinčeve i najuzvišenije crkvene velikodostojnike da ispitaju i prosude njegove teze pod uslovom da im mjerilo bude Božja sveta Riječ, jer čovjek treba slušati jedino nju. Nije htio da se vrši nasilje nad njegovom savješću, koja je bila zapečaćena i utvrđena samo i isključivo u Božjom riječju.

Luther je dopustio Pismu da vlada njegovim umom i djelima. Tako trebamo činiti i mi. Suština je reformacije lični odnos s Bogom kroz Njegovu Riječ i buđenje žive vjere.

Reformacija se nastavlja

Reformacija nije započela, niti je završila s Martinom Lutherom. Ellen G. White je napisala da će se nastaviti sve do svršetka svijeta. Bog je kroz istoriju očuvao svoju Riječ i kroz prosvijetljenje Svetog Duha otkrio nove istine. Od velike je važnosti da znamo da se “nove istine” uvijek moraju provjeravati Svetim pismom: “Zakon i svjedočanstvo tražite! Ako ko ne govori tako, njemu nema zore.” (Isaija 8,20)

Pismo je bilo središte reformacije i treba biti središte naših života danas. Trebamo biti glasnici Sola Scripture (samo Pisma), Sola fide (samo vjere), Sola gratia (samo milosti), Solus Christus (samo Hrista) i soli Deo gloria (slava samo Bogu).

Je li reformacija završila? Naravno da nije! Budimo njezini vjerni glasnici, zato što će se pred kraj vremena naše svjedočanstvo morati temeljiti isključivo na Božjoj riječi. Ostanimo vjerni Bogu i Bibliji, tako da, kad dođe ispit, možemo poput Luthera ostati čvrsto ukorijenjeni u Božjoj riječi.

Ted N. C. Wilson, predsjednik crkve Adventista sedmog dana.

Comments are closed.