Comments are off for this post

Poznanje Boga – život vječni

Šta je za vas vječni život? Ili možda bolje da pitam, kako se stiče vječni život? Vjerujem da bi svako od vas dao različit odgovor i različitu definiciju. Vjerovatno svako od nas različito zamišlja vječni život, pitajući se šta će raditi u vječnosti? Ali ako neko poznaje pitanje vječnog života, onda je to zasigurno Isus. On je taj koji ima silu da da vječni život kome hoće, zar ne? Šta je dakle Isus kazao o vječnom životu?

Jovan 17:1-3. „A ovo je vječni život, da poznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i Isusa Hrista koga si poslao.“ Znate svi ove stihove, zar ne? A da li se slažete sa njima? Da li je ovo za vas najbolja definicija vječnog života?

Po Isusu, život vječni je poznavati Boga i Isusa Hrista. Šta to znači poznavati? Isusova konačna misija bila je da pobijedi zlo, smrt i grijeh, i da kroz svoju žrtvu pomiri ljude sa Bogom i donese život vječni, ali Isus je donio pravo znanje o Bogu.

Ovo znanje nije intelektualno znanje jer u njemu nema spasenja, nego je ono usko povezano sa vjerom, povjerenjem. A šta je povjerenje ili vjera? Ili kako se stiče vjera i povjerenje? Kroz odnos, kroz iskustvo sa nekim. Povjerenje je plod prijateljstva u kom znaš da si voljen. Pošto ne znaš da te Bog voli, ne možeš da mu vjeruješ. Ali ako znaš to kroz iskustvo sa njim, onda mu vjeruješ.

Vidite, naš odnos sa Bogom mora da bude obnovljen da bismo kroz taj odnos, iskustvo sa njim obnovili i našu vjeru i na taj način imali život vječni… Stari prorok Avakum kaže: „A pravednik će od vjere svoje živ biti.“ Avakum 2:4.

Da kažemo nešto o tom poznanju Boga. Možda će za vas ovo djelovati šokirajuće, ali zapamtite, to je Biblijska tvrdnja a ne tvrdnja vašeg pastora… Riječ koja se koristi u ovom stihu – „…da poznaju tebe…“ je ista reč koja se koristi za seksualni odnos između muža i žene. Prvi put ova riječ se koristi u ovom kontekstu u 1 Mojsijevoj 4:1 – „Iza toga Adam pozna Evu ženu svoju, a ona zatrudnje i rodi Kajina…“

Riječ „poznati“ u Sv. Pismu ima više značenja – razumjeti dobro i zlo, znati razumijevanjem, znati kroz iskustvo, znati kroz posmatranje, znati nekoga lično (osobu, Boga, ili u seksualnom kontekstu), naučiti neku vještinu, biti mudar.

Šta u našem kontekstu znači poznati nekoga? To znači imati sa nekim duboki, intimni odnos ljubavi. Poznati Boga, znači upravo ovo. Bog nas poziva da ga poznamo, da imamo sa njim duboko intimni odnos ljubavi. Da naša veza sa njim bude dublja od odnosa u braku, dublja od bilo čega na ovom svijetu. Šta se rađa iz te veze – život, vječni život.

Kada Bog pravi upoređenje on kaže da je ljubomorni Bog (slika braka), Crkva je njegova nevesta (slika braka), on ljubi Crkvu i dao je sebe za žrtvu (slika braka), kada se ponovo bude sastao sa svojom Crkvom, nevjestom, to će biti Svadba Jagnjetova i tada počinje vječnost.

U stvari, dragi moji, vječnost za tebe i mene može da počne već sada ako poznajemo Boga. Isus kaže: „A ovo je život vječni da poznaju tebe, jedinoga pravoga Boga…“

Na žalost mi našu vezu sa Bogom ne doživljavamo kao odnos, već kao religiju, skup propisa, zakona, uredbi i odredaba. To je ono kako su Fariseji doživljavali svoj odnos sa Bogom… To u stvari i nije bio odnos. Odnos je dinamičan, nešto što uključuje obje strane, odnos znači provoditi vrijeme sa nekim koga voliš i brinuti o njemu.

U našem hodu sa Bogom religija može da bude pogubna jer ćemo se pitati: „Da li sam sve uradio kako treba? Da li je sve po pravilima? Da li sam dovoljno uradio?“

Sa druge strane, odnos nas dovodi bliže Bogu, mi provodimo vrijeme sa njim, upoznajemo ga sa svih aspekata i želimo da činimo stvari koje čine srećnim i njega i nas.

Šta je cilj odnosa? Kada je blagosiljao čovjeka i ženu, Bog je kazao: „Zato će ostaviti čovjek oca svojega i majku svoju, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo.“ 1. Mojs. 2:24.

„Biće dvoje jedno…“ Zanimljivo je da Isus u Jovanu 17, više puta ponavlja ovaj pojam – „jedinstvo“. Prvi put, indirektno u 3 stihu, a zatim u 11 stihu i od 21-23. Šta znači to jedinstvo? To je jedinstvo u duhu, krajnjim ciljevima, i vjerovanjima. Gdje nema težnje za nadmoći i prvenstvom, kao što su se Dvanaestorica neprestano trvili međusobom. Jedinstvo proizilazi iz sjedinjenja života hrišćana i to će zadiviti svijet da je crkva božanskog porijekla.

To jedinstvo je Isus pokazao sa svojim Ocem dok je hodao ovom zemljom. To je odnos ljubavi, predanja, povjerenja. Odnos u kojem nije važna moć, a Isus je to postigao tako što se odrekao sebe i postao sluga. Mi ljudi to često radimo – dotičući bolesne i nemoćne, služeći one kojima je um odlutao, saosjećajući sa siromašnima, voleći vrlo mlade i vrlo stare, brinući se čak i za one koji nama vladaju.

Ali Isusov primjer ide još dublje. On se nije pozivao ni na kakva prava; on je svojevoljno postao sluga i živio u svom odnosu s Ocem. Odrekao se svega i svojim zavisnim životom otvorio vrata koja će čovjeku omogućiti dovoljno slobode da se i sam odrekne svojih prava.

Pokornost nema veze sa autoritetom i nije poslušnost; ona je odnos ljubavi i poštovanja. Zapravo, i čovjeku je Bog potčinjen na isti način. Bog je postao sluga, još prije krsta Isus je pokazao da u odnosima ljubavi nema mesta sebičnosti, isticanju svojih prava, borbi za prva mjesta, itd.

Isus nam je naložio, prije nego što je napustio ovu zemlju: „Ovo je zapovijest moja da imate ljubav među sobom, kao što ja imadoh ljubav k vama… Ovo vam zapovijedam da imate ljubav među sobom.“ Jovan 15:12.17.

Mi možemo reći kako ljubimo svoje bližnje, ali ako čovjek raste u odnosu s Bogom, ono što radi biće prosto ogledalo onoga što čovjek jeste…

„Ljubazni! Da ljubimo jedan drugoga; jer je ljubav od Boga, i svaki koji ima ljubav od Boga je rođen, i poznaje Boga. A koji nema ljubavi ne pozna Boga; jer je Bog ljubav… Ljubazni, kad je ovako Bog pokazao ljubav k nama, i mi smo dužni ljubiti jedan drugoga…. Ako ko reče: ja ljubim Boga, a mrzi na brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi? I ovu zapovijest imamo od njega: koji ljubi Boga da ljubi i brata svojega.“ 1. Jovanova 4:7.8.11.20-21.

Na jednoj svečanoj večeri, jedan profesionalni glumac recitovao je poznate stihove, na zadovoljstvo svih prisutnih. Ljudi su bili oduševljeni. Glumac je zatim upitao da li ima neka posebna želja koju bi publika voljela da čuje. Tada se javio jedan stari sveštenik: „Gospodine, da li biste mogli, molim vas, da odrecitujete 23 psalam?“ Čudan izraz je prešao preko glumčevog lica; zastao je za momenat, a onda dodao: „Mogu, ali pod jednim uslovom; da posle mene dragi prijatelju, vi izrecitujete taj isti psalam.“ „Ja“, kazao je sveštenik iznenađeno. „Ali ja nisam recitator. Ali, uradiću to po vašoj želji.“

Glumac je impresivno počeo psalam. Njegov glas i intonacija bili su savršeni. Publika je bila zadivljena, i kada je završio, ogroman aplaus se prolomio dvoranom.

Kada je aplauz utihnuo,ustao je stari sveštenik i počeo da recituje psalam. Njegov glas nije bio toliko impozantan; njegova intonacija nije bila bez greške. Kada je završio, nije se čuo zvuk aplauza da prolomi tišinu, ali nije bilo suvog oka u dvorani, i mnoge glave su bile pognute.

Tada je ustao glumac. Spustio je svoju ruku na rame starog sveštenika i kazao: „Ja sam dotakao vaše oči i uši, prijatelji; a on je dotakao vaša srca. Razlika je ova: Ja znam 23 psalam, ali on poznaje Pastira.“

Izvor: www.adventisti.us

Comments are closed.