Comments are off for this post

Pismo prijatelju

Dragi prijatelju u 21.om vijeku,

želio bih ti ispričati jednu priču. Jednu scenu iz svojeg života. Riječ je o samo
jednoj kratkoj epizodi, samo jednoj crtici. No znaj… taj događaj ostavio je velik i
neizbrisiv trag u meni. Molim se i vjerujem da će isti takav trag ostaviti i na tebi.
Na kraju.
Ja sam Etiopljanin. Radim na dvoru svoje kraljice. Ne bih želio ulaziti u previše
detalja čime se tačno bavim jer bi to moglo oduzeti previše tvojeg dragocjenog
vremena, a to mi nikako nije namjera. Uglavnom, da ipak otkrijem barem nešto o
sebi – uživam visok položaj među ostalim dostojanstvenicima. Sada kada sam to
rekao, osjećam se nekako lakše, mirnije. Moj posao ima mnogo pozitivnih strana.
Osim što služim kraljici, što je, svakako, velika čast i još veća odgovornost, jedna
od prednosti jest i da mnogo putujem. Oh, kada bih sada krenuo opisivati sve
ljepote, prirodne i rađene ljudskom rukom, ne bi mi bilo dovoljno do zore idućeg
dana da ih sve spomenem. Zamisli nakratko čistoću pustinje. I noćno nebo osuto
zvijezdama. Zamisli samo piramide u osvit jutra. Ili mirnoću Apolonovog hrama u
Ateni. To su trenutci velike sreće i još većeg zadovoljstva. No, ponovno osjećam
potrebu da ti kažem kako se ništa od toga spomenutog ne može mjeriti s onime
što sam doživio dok sam se vraćao iz Jerusalima.
Bio sam na vrlo važnom zadatku za svoju kraljicu i domovinu. Nekoliko sam dana
proveo potpuno zaokupljen svim sitnim i krupnim detaljima. Bilo je dugih, a
katkad i posve dosadnih sastanaka s predstavnicima mjesne i državne vlasti.
Kada bolje razmislim, ne znam jesu li dosadniji Jevreji ili Rimljani. Jedni su previše
urotnički raspoloženi. Samo međusobno šapuću i dogovaraju se mračno, dok su
drugi, pak, prema mojem skromnom mišljenju previše opušteni. Da ti kažem,
prijatelju… ta njihova opuštenost mogla bi ih jednom skupo koštati.
Spomenuh već da sam mnogo vremena provodio s jednima i drugima. Od
Rimljana sam saznao mnogo o njihovoj vjeri. Kao i mi, imaju mnogo bogova. Neki
su moćni, neki malo slabiji. Jedni su veći, drugi manji. Nijedan od tih bogova ne
može se podičiti nekom prevelikom dozom milosti i ljubaznosti. Nisu zanimljivi.
Nimalo. Ali ko sam ja da nekome proturječim? Jevreji su potpuno drugačija
vrsta vjernika. Imaju samo jednog Boga, ali koliko god to zvuči jednostavno, nije.
Zašto? Previše su opterećeni pravilima, zakonima. Moje je uvjerenje, a baš ne
izgaram od želje da ga iznesem, da se Bog ne može ograničavati previše
nepotrebnim brojem zakona. I pravila.
Posjeta se moja bližila kraju. Poslove sam zaključio na obostrano zadovoljstvo, jer da
nisam, nekako nisam previše siguran da bi moja kraljica na mene gledala s
jednakom blagonaklonošću kao dotada. No, mislim da sada previše skrećem s
teme. Molim te, oprosti mi. Jednostavno sam takav. Vrlo opširan.
Posljednje večeri, dok sam stajao ispred velikog hrama, zadržao sam s jednim
rabinom u dužem razgovoru. Pitao sam ga zašto svoju vjeru opterećuju
neshvatljivim i nerazumljivim sitnicama. Duboko se zamislio. Ponadao sam se da
će mi ponuditi neki odgovor, ali nije. Rekao mi je neka čekam. Za nekoliko minuta
vratio se s debelim svitkom. Kazao mi je kako se moj odgovor nalazi tu. Na tim
prastarim stranicama. Pozdravili smo se, a zatim sam krenuo prema svojem
prenoćištu.
Te noći nisam oka sklopio. Čitao sam i čitao. Otkrivao sam nova, neistražena
područja. Nešto se počelo događati u meni, neka… sila. Nešto… sveto,
produhovljeno. Ne… ne mogu… ne mogu opisati tačno riječima što sam osjećao.
Bilo je kao da me je netko pustio iz zatvora. Na slobodu. I sada sam trčao zlatnim
poljanama. Nisam bio umoran, san me nije mogao svladati jer sam tu, pokraj
lojanice, počeo uviđati istinu.
Rano ujutro kretali smo na put. Bio sam toliko zaokupljen riječima što su mi se
kao magnetom lijepile za srce, da sam skoro zapeo za kotač svojih kola. Samo me
brza reakcija sluge spasila da ne slomim nos. No, to nije bitno. Jedino što mi je
tada bilo iole vrijedno u životu bio je taj svitak što ga nisam puštao od sebe. Čak i
dok smo napredovali na putu prema Etiopiji prolazeći kroz Gazu, ja sam i dalje
duboko zamišljen čitao. Čitao i razmišljao. Ipak, pojavila se jedna sitnica. Možda
to i nije bilo ništa toliko važno, ali jedan redak me podosta mučio. Nisam ga
mogao razumjeti. Glava mi je prokuvala, što od vrućine, što od nemogućnosti
da razumijem. Čitao sam ponovno i ponovno. Iznova i iznova. I opet. Naglas sam
čitao, ali razumio nisam. Ojađen i pomalo iznerviran, podigao sam pogled prema
nebu. Ne znam jesam li štogod rekao, ali duboko sam u sebi tražio odgovor. A
tada… da, tada se veliki i silni Bog pobrinuo i pružio mi je rješenje za kojim sam
vapio.
Ponovno sam krenuo čitati. Stao sam. Gledajući oko sebe, divio sam se prizoru. I
zatim… spazih nekog čovjeka kako stoji. Privukao je moju pažnju. Zaokupila
mi je um njegova pojava. Naredio sam sluzi da zaustavi kola. A on me je upitao
razumijem li to što čitam. Prvo sam pomislio:
Kako on može uopšte znati što ja čitam?
Bilo bi normalno i pametno od mene da sam ga takvo što upitao. No,
nisam. Nisam, jer… očito je bilo da ovaj čovjek zna nešto o ovome. Pozvao sam ga
k sebi i on sjede uz mene.
Pokazao sam mu tekst te sam mu iznio svoja pitanja i sve ostalo što me je mučilo.
Sljedećih par sati proveli smo razgovarajući. Ja sam postavljao pitanja, on je
odgovarao. Ponovno sam osjetio isti onaj osjećaj koji me je zaokupljao prošle
noći. Bio sam nesputan lancima što su me mogli zadržati za ovu zemlju. Cijelo
moje biće pjevalo je u slavu jedinog pravoga Boga, i u slavu Njegovog Sina što je
umro za mene. Za moje grijehe. Filip, tako se zvao ovaj čovjek, objasnio mi je što
svako ko prihvati Hrista mora učiniti. Krstiti se. Bio sam spreman to učiniti.
Nikada u životu nisam bio spremniji nego sada za krštenje.
I baš mi se tada Bog milosti i ljubavi ponovno ukazao. Prolazili smo pokraj manje
oaze. Sluga je zaustavio konje i ja sam iskočio van. Ovoga puta nije postojala
mogućnost da zapnem i slomim nos. Rekao sam Filipu kako me ništa ne spriječava da
se predam Bogu u ruke. Učinio je tako. Krstio me je. I dok sam uranjao u vodu, sve
što sam bio dotada umrlo je, nestalo, isparilo. Izranjajući iz vode, bio sam nov
čovjek. Nova osoba. Promijenjen. Pun života, radosti i sreće. Bila je to najbolja
odluka koju sam u svojem životu donio. Taj dan je otada za mene poseban.
Jedinstven.
Ono što ti želim sada na kraju reći, dragi prijatelju u 21. vijekuu, jest… ne
oklijevaj. Predaj svoj život Hristu. Znam da ćeš u životu morati donijeti mnogo
važnih odluka. Mnogo teških odluka. Ali ova… ova je najvažnija. I najlakša. Hrist ti
može ponuditi mnogo više od ovoga svijeta. Izaberi Njega. Naravno, tvoj život
neće postati lakši nakon toga. Bit će još i teži. Mnogo teži nego dotada. Ali On će
biti s tobom. Pouzdajući se u Njega, sve će biti puno lakše, puno jednostavnije. To je
maleni korak za tebe, ali korak što će ti na kraju donijeti vječni život s Njim. S Onim
koji te ljubi i koji je dao život za tebe. Ne želiš li to? Ja želim. Molim se za tebe,
prijatelju. Molim se da doneseš tu odluku. Pravu odluku.
Tvoj prijatelj,
Etiopljanin

Ozren Kos, preuzeto iz časopisa Odjek

http://adventisti.hr/wordpress/wp-content/uploads/2016/10/Odjek_129-web.pdf

Comments are closed.