Comments are off for this post

Pet hriščanskih odlika protivnih kulturi

Hrišćani često nevjernicima predstavljaju evanđelje koristeći strategije koje oponašaju sekularni svijet.
Usvajaju trendove, stilove i ponašanja, pa u njih onda upakiraju biblijske istine kako bi odgovarale pravilima kulture.
To nije posve loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idealizovani pa hrišćanstvo gubi svoju
jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike.
Evo pet hrišćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST

„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 ).
U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve
teže čekati ili jednostavno mirovati.
Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvatanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.
U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se
od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTOST
„Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju” (Matej 5,5).
Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo
pravilo.
Čak se i hrišćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najuticajnije i najvidljivije, no ovakvim
procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.
Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pažnju.
No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, opštem
bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i ustavnoj nepravdi.
Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredsrediti na Boga. Krotost
se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja ličnog priznanja, uz istovremeno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).
Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografija, savršenih navoda,
zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.
Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u
političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predanjima i društvenim pogledima.
Vrlo rijetko nas uče pažljivom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom izvinjenjuu ili priznavanju da smo u krivi. Priznati
vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva itekakvu samokontrolu i hrabrost.
Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam da potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).
Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulisale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.
No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, uprkos haosu
nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Hristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Jebrejima 11,1).
U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.
Vjera ne znači odsutnost sumnje, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno
značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Izvor:
http://www.relevantmagazine.
com/god/christianitys-fi
ve-most
-countercultural-virtues

Comments are closed.