Comments are off for this post

Osnovni princip biblijskog vladanja

Jedan od najčešćih pridjeva kojim ljudi opisuju sebe ili svoja i tuđa djela jeste “veliki”. Tako je svima poznata Velika Britanija, Alaksandar Veliki, Sulejman Veličanstveni, pa onda velike pape, veliki državnici, veliki mislioci, naučnici, ljekari, vojskovođe i tako dalje. U ovom epitetu ogleda se prastari čovjekov pokušaj da uzdigne sebe na najviši rang veličine i božanstvenosti.
U dubini svakog razumnog bića nalazi se u manjem ili većem stepenu želja da bude na neki način veliko. Ova težnja može biti plemenita i dostojna poštovanja, ali, na nesreću, može biti i nešto sasvim drugo, sasvim suprotno od prave veličine. Ljudi imaju svoja mjerila i po njima
razvrstavaju jednu stvar ili djelo kao veliko, a drugo kao malo. Međutim, Biblija kao nadahnuta Božja riječ ne procjenjuje veličine prema našim shvatanjima. Štaviše, često se događa suprotno.
Ono što je veliko u našim očima pred Bogom je malo, a ono što mi smatramo malim pred Bogom stoji kao veliko. Jednom prilikom su Hristovi učenici pitali svoga Gospoda: “Ko je dakle najveći u carstvu nebeskome?” Matej 18,1. Da bi odgovorio na ovo značajno pitanje, Isus je dozvao jedno dijete, postavio ga među njih i odgovorio: Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko. Ko se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskome.” Matej 18,3.4.
Luciferovo shvatanje veličine pripremilo je put za njegovu pobunu na Nebu radi zadovoljavanja njegove sebične želje za uzvišenjem. Na taj način on je postao prvo nebesko biće koje je počelo da misli na sebičan način. Njegova objava: “Izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj na strani sjevernoj” (Isaija 14,13) bila je grešna, jer je bila sebična. Lucifer i njegovi jednomišljenici smatrali su da se veličina sastoji u neobuzdanoj slobodi i moći kao i u spoljašnjem sjaju i slavi. Za njih je definicija veličine kao unutrašnjeg načela samoodricanja, ljubavi i poniznosti bila strana i ponižavajuća. Njihova želja za veličinama, međutim, samim tim što je bila podstaknuta sebičnošću, izrodila se u samouzvišenje. Ova sebična ambicija nalazi se u srži svake pobune, kako anđela tako i ljudi.
Hristovi učenici nisu znali da je jedina veličina — veličina poniznosti. Oni takođe nisu bili svjesni da je njihova borba za prvo mjesto bila izraz istog duha koji je prouzrakovao veliku borbu u gornjim svjetovima između Hrista i Lucifera, zvanog sotona. U stvari, sam Lucifer, sa svojim sebičnim težnjama za veličinom, umjesto da se približi Božjoj veličini, toliko se odvojio od sličnosti sa Božjim karakterom da se i sam potpuno odvojio od njega. Jedan od razloga zašto danas ima tako malo ljudi prave veličine među onima koji se nazivaju hrišćanima jeste upravo to što oni pokušavaju da postanu veliki sopstvenom snagom i nezavisno od Boga.
Sotonine lažne optužbe i težnja da nadvisi Boga dovele su do izvrtanja i pogrešnog prikazivanja principa prave veličine u umovima nebeskih bića. Bilo je nužno da Bog sa svoje strane da objašnjenje. U Hristu je pitanje prave veličine jednom zauvijek objašnjeno svim bićima u cijelom svemiru, i anđelima i ljudima.
Reči koje je arhanđeo Gavrilo uputio Mariji, budućoj Hristovoj majci, bile su značajne: “I evo zatrudnećeš i rodićeš sina i nadeni mu ime Isus. On će biti veliki i nazvaće se Sin Najvišega.” Luka 1,31.32. “U rođenju, životu i smrti Isusa Hrista nepogrešivo su otkriveni principi prave
veličine. Svojim nesebičnim životom i iskupljujućom smrću Isus je otkrio pred budnim očima svemira pravu veličinu Božju i pokazao da sva otvorena bića mogu postići veličinu u srazmeri sa njihovim jedinstvom s Bogom.
Ako ikad dođemo u iskušenje da o nekom govorimo s potcenjivanjem ili omalovažavanjem, sjetimo se da on može biti veliki u Božjim očima, dok istovremeno oni koje uzdižemo i hvalimo mogu biti sasvim mali pred Bogom zbog izopačenosti svog srca. Naša jedina sigurnost je da se postavimo što je moguće niže pod Krstom na Golgoti, i da u sopstvenim očima budemo mali. Samo tada Bog ima moći da nas učini velikima.
Nema sumnje da je Marija, Hristova majka, razmišljajući o rečima anđela daće Isus biti veliki, zamišljala prizore zemaljske slave i veličanstva svoga Sina. Međutim, suprotno ljudskim i zemaljskim nadama, suprotno svim shvatanjima veličine prema ljudskim mjerilima, nije bilo nikakve pompe, slave i veličine u trenutku kad je “Riječ postala tijelo i uselila se u nas puna blagodati i istine”. Jovan 1,14.
Od rođenja u vitlejemskoj štalici do smrti na krstu na Golgoti, Isus Hristos je izneo svijetu jednu sasvim drugu dimenziju veličine pokazivanjem svoje milosti, sažaljenja i ljubavi. On je i ljudima i anđelima dao sasvim novo tumačenje Božjeg karaktera. Kako je to bilo drukčije od razmetanja slavom i pompom, od samouzvišenja za kojim je Lucifer sebično težio izjavljujući:„Izjednači ću se s Višnjim.” Isaija 14,14.
Postoji veličina koja je veća od one čiju nam je predstavu dao sotona. To je veličina prave poniznosti, veličina službe drugima. Prava slava nalazi se u ispoljavanju principa ljubavi, a ne u zauzimanju nekog višeg ranga ili položaja. Veličina koja se nalazi u poniznosti srca i zaboravljanju samoga sebe donosi radost srcu i zadovoljstvo duši kao ništa drugo na svijetu, jer je ta veličina daleko veća od one koja se traži u sebi i za sebe.
Isus je znao bezvrijednost aplauza svetine, i nije poklanjao pažnju pohvalama i laskanjima. U dostojanstvu svoje duše, u uzvišenosti svoga karaktera i plemenitosti svojih principa, On je bio daleko iznad ispraznosti ljudskih shvatanja o veličini. On se kretao nezavisno od svakog ljudskog uticaja, bogatstva, položaja i moći pokazujući koliko je sve to ništavno prema slavi i časti Neba koje je napustao. On nije pokazivao sjaj nikakvog drugog odlikovanja osim odličja poniznosti.
Za Jevreje koji su čežnjivo gledali samo na znake zemaljske slave, titule i zvanja, Isus je bio „korijen iznikao iz suhe zemlje” (Isaija 53,2). Za njih nije bilo „ljepote” u Hristovom životu samoodricanja. Svaki od njih „okrenuo se svojim putem”, putem oholosti i samouzvišenosti.
Čak i danas za većinu hrišćana po imenu, Isus je „korijen iznikao iz suhe zemlje”, i ni oni ne vide u njemu ljepote „radi koje bi ga poželjeli”.
Kao nekada njegove učenike, često sebičnost zaslepljuje i naša srca, tako da ne razumijemo njegovu misiju — da je On došao da nam pokaže Oca. Da bi smo shvatili šta znači prava veličina, treba da gledamo na nju u svjetlosti Hristovog života na Zemlji. Ne treba da težimo za pohvalama i aplauzima ljudi, niti da budemo veliki, niti najveći. Neka sve što činimo i svečemu se nadamo bude mjereno božanskim mjerilom prave veličine!

Izvor: Odlomak iz knjige “Ljepota karaktera”, grupe autora

Comments are closed.