A. Preteče adventista sedmoga dana

Prvi “adventisti”, to jest vjernici koji su žarko vjerovali u drugi Hristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavle je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1. Solunjanima 4,16). Petar je objašnjavao prividno odlaganje obećanog dolaska i upućivao na pripremu za taj događaj (2. Petrova 3,1-18).

Srednji vijek je obilježila Avgustinova eshatologija. Ovaj biskup iz Hipoa, koji se smatra “najuticajnijim misliocem zapadne intelektualne tradicije”1 strukturisao je istoriju u odnosu na Hristova “tri adventa” – stvaranje, utjelovljenje i sudnji dan – pozivao je da se hrišćani ne bave samo početnim i prošlim događajima već i krajem istorije. Uostalom, svu svoju teologiju Avgustin je zasnovao na dva grada i prema toj teologiji pravi građani Božjeg Grada žive očekujući konačni advent. Takođe je podsjećao one koji su željeli da odrede kada će se Hristos vratiti da je u Djelima 1,6.7 Hristos čak i apostolima odbio da otkrije kada će to biti: “Zbog toga je uzaludno kad pokušavamo da računamo i ograničimo broj godina koje preostaju ovom svijetu, pošto iz usta Istine čujemo da nije naše da to znamo”.2
Preteče Reformacije kao Hus, Jeronim, Viklif i Valdenžani očekivali su da će Gospod doći u slavi svoga Oca.3
Luter i Kalvin, dva prva protestantska reformatora, stalno su naglašavali da vrhunac istorije svijeta nije samo stvaran već je i jako blizu. Zato Luter izjavljuje: “Držim da posljednji dan nije daleko.” i moli: “Pomozi nam, dragi Gospode, i ubrzaj dan svog drugog dolaska da bismo se izbavili od ovog zlog svijeta?”4 Kalvin kaže da treba da “čeznemo za Gospodnjim dolaskom?” Svjestan da mnogi nemaju tu želju, on savjetuje: “Teško zato našoj ludosti, koja tako vlada nama da nikad ozbiljno ne razmišljamo o Hristovom dolasku, kojem bismo trebali da posvetimo svu našu pažnju.” S obzirom na značenje ovog događaja, “Sotona hvata crkvu direktno za vrat kad razara vjeru u Hristov dolazak”.5
Kalvin nije prognozirao vrijeme adventa kao Luter, niti je upao u iskušenje, tako uobičajeno u tom vijeku, da se bavi izračunavanjem apokaliptičkih vremenskih razdoblja. Problem neposrednog adventa riješio je ovim riječima: “Rješenje je lako jer je blizu u odnosu na Boga, za koga je ‘jedan dan kao hiljadu godina’ (2 Petrova 3,8)”.
U Engleskoj sedamnaestog vijeka široka rasprostranjenost eshatološke nade javlja se kao glavni zaključak proučavanja puritanske literature. Učenje o Hristovom dolasku bilo je prisutno i na široj osnovi. Brojni komentari, objašnjenja, pamfleti i propovijedi klera svih nivoa nadopunjeni su djelima različitih laika iz širokih slojeva javnog i privatnog života. Od Džejmsa I do Džejmsa Ašera, od matematičara Džona Napiera i državnika Vilijama Aleksandera, grofa od Stirlinga, do pjesnika sedamnaestog vijeka Džona Donea, Džordža Vitera i Džona Miltona, adventna nada je izražavana sjajno i snažno. Spremnost kojom je crkva kao cjelina prihvatila nadu u Hristov dolazak jedan je od razloga topline duhovnog života tako karakteristične za puritansku eru.
Škotska je dala upečatljiv popis teologa koji su se posvetili ponovnom isticanju novozavjetne eshatologijske nade. Džejms Duram, Vilijam Guild i Dejvid Dikson bili su univerzitetski profesori u Glazgovu na univerzitetu Aberdin, Glazgovu i Edinburgu; njihovi spisi pokazuju duboko zanimanje za događaje posljednjih dana.
Tako je početkom devetnaestog vijeka temeljito proučavanje biblijskih proročanstava iz Knjige proroka Danila i Jovanovog Otkrivenja navelo brojne bibličare na zaključak da se približava kraj proročkih razdoblja. Manuel de Lakunca, Jezuita rođen u Čileu, proučavao je Bibliju dvadeset godina prije nego što je napisao La venida del Mesias en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i veličanstvu). Lakuncino djelo preveo je londonski propovjednik Edvard Irving, i predstavio ga na biblijskoj konferencije u Alburiju u Engleskoj 1826., na kojoj su prisustvovali sveštenici i propovjednici iz različitih crkava. Uskoro se u brojnim hrišćanskim crkvama iznova počelo propovijedati o Hristovom ponovnom dolasku. Džozef Volf, jedan od učesnika na konferenciji 1826. proputovao je zapadnu i središnju Aziju učeći da će Hristos uskoro doći. U Švajcarskoj je Fransoa Gausen, 1837. objavljivao da je kraj svijeta blizu.
U Sjevernoj Americi je početak devetnaestog vijeka bilo vrijeme velike vjerske revnosti. U ovom razdoblju “velikog buđenja” nastali su snažni inostrani misionarski pokreti, kao Američko biblijsko društvo. U državi Njujork 1816. Vilijam Miler otpočeo je s pažljivim proučavanjem Biblije u vezi s proročanstvima i Hristovim dolaskom. Nakon dvije godine istraživanja zaključio je da će prema proročanstvu u Danilu 8,14 za oko dvadeset i pet godina Isus ponovo doći. Miler je proveo još pet godina istražujući i ponovo ispitujući razloge za i protiv svog vjerovanja. Tako se osvjedočio ne samo u blizinu Hristovog dolaska nego i u obavezu da drugima prenese što je vjerovao. Od oktobra 1834. do lipnja 1839. Milerov dnevnik bilježi osam stotina predavanja održanih kao odgovor na direktne pozive.
Sve ove izjave vjere bile su u suštini utemeljene na Isusovom obećanju: “Opet ću doći.” (Jovan 14,3)

B. Mileritsko veliko razočarenje

Miler je učio da će kraj svijeta doći 1843. godine. U ljeto te godine bio je razočaran što Hristos nije došao, ali je pozivao vjernike da ipak nastave da očekuju skori Gospodnji dolazak. Novi je datum za Hristov drugi dolazak 22. oktobar 1844. izračunao Samjuel S. Snou (1806-1870)7 na osnovu jevrejskog Dana pomirenja u sedmome mjesecu desetoga dana karaitskog jevrejskog kalendara.
Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama ponovno očekujući Hristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočarenju pridodato je ismijavanje. Nakon velikog razočarenja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u grupe koje su se razlikovale u mišljenju zašto Hristos nije došao. Manja je grupa bila uvjerena da je imala pravo što se tiče događaja i vremena, ali su smatrali da nijesu razumjeli način Hristova dolaska. Počeli su tumačiti Hristov dolazak kao “duhovni” događaj. Nazvani su “spiritualistima” a mnogi od njih postali su šejkeri (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, ali su ponovo doživjeli razočaranje. Jedna grupa je tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači adventista sedmog dana. Miler je nastavio da očekuje Isusov povratak, premda je priznao da su istorijski i hronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. Umro je 1849.

C. Pioniri adventista sedmog dana

Najistaknutiji među pojedincima koji su proizašli iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Hršćanske adventističke crkve bili su Džozef Bejts i Džejms i Elen Vajt. No oni, kao i drugi pioniri, nisu se smatrali utemeljivačima novog vjerskog pokreta. Oni su bili duhovni čuvari istine i popravljači pukotina; ne inovatori već reformatori. Adventistički pioniri nisu izmišljali nova učenja, već su prihvatili hrišćansko biblijsko nasljeđe ističući pritom nekoliko zanemarenih istina kao što su: Hristov ponovni dolazak, Njegovo posredništvo u spasenju i biblijsku subotu. Uz ove istine, propovjedanje vječnog jevanđelja Boga Stvoritelja, Spasitelja, Gospoda i Sudije prema Jovanovom Otkrivenju 14, 6-12, formiralo je adventistički identitet u smislu ostatka kao proročke manjine onih koji “čuvaju zapovijesti Božje i vjeru Isusovu.” (12).

1. Džozef Bejts (1792-1872.)

Važan član utemeljivačkog trija Džozef Bejts – pomorac, reformator i propovjednik – rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bejts je s petnaest godina otišao na more, da bi 1820 postao brodski kapetan. U njegovoj autobiografiji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i detalj kako na brodu kojim je zapovijedao nije dopuštao upotrebu alkoholnih pića, psovanje i pranje te krpljenje odjeće nedjeljom. Osrednje imućan Bejts se 1827. nastanio u Masačusetsu, krstio u Hrišćanskoj crkvi, čiji je član već bila njegova supruga Prudens i mirno živio kao preduzetnik s velikim zanimanjem za građanska prava, uključujući trezvenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje. Svidjela su mu se Milerova predavanja i sam ih je širio.
Nakon razočaranja milerita Bejts je nastavio da propovijeda o drugom Hristovom dolasku, ali imajući na umu da “o tome danu i času niko ne zna?” (Matej 24, 36). Omiljene teme bile su mu Isusovo posredništvo u nebeskoj Svetinji iz Poslanice Jevrejima, biblijska subota i uslovna besmrtnost. Bejts je 1849. otputovao u državu Mičigen, a 1852. trajno se nastanio u Betl Kriku. Od 1855. pa na dalje sjedište adventističkog djelovanja bilo je u Betl Kriku. Tokom godina oblikovanja Crkve Bejts je pozivan da predsjedava zajedničkim poslovnim sastancima. Predsjedavao je sjednici 1860. na kojoj je prihvaćeno ime Adventisti sedmog dana. Takođe je predsjedavao organizovanju Mičigenske konferencije Adventista sedmog dana 1861. Bio je omiljeni govornik na evangelizacijama koje su održavane pod velikim šatorima. Umro je u 80. godini života.

2. Džejms Springer Vajt (1821-1881.)

Rođen je u Palmiri, u državi Mejn, 1821. godine. Džejms Vajt je bio učitelj u školi. S petnaest godina krstio se u crkvi Christian Connection (Hrišćanska veza) a 1842. prvi put je čuo Milerovu propovijed. Nakon rukopoloženja za propovjednika u svojoj crkvi 1843. krenuo je da propovjeda Hristov skori dolazak. Još prije razočarenja Džejms je sreo Elen Harmon. Njihova veza se, međutim, razvila kasnije dok su se zajedno borili protiv fanatizma u redovima razočaranih milerita. Vjenčani su 1846. u Portlandu, u državi Mejn. Džejms se potpuno posvetio propovjedničkoj službi. U srpnju 1849. počeo je da izdaje časopis Present Truth (Sadašnja istina), a godinu dana kasnije Adventist Review (Adventistički pregled) koji je i danas službeno glasilo Generalne konferencije adventista sedmog dana u sedmičnom izdanju. Sa Džejmsom na čelu, kao prvim voditeljem izdavačke djelatnosti, 1861. osnovana je izdavačka kuća Review and Herald, a u junu 1874. počeo je s izdavanjem časopisa Signs of the Times (Znaci vremena) u Ouklendu u Kaliforniji. Tri puta je Džejms Vajt izabran za predsjednika Generalne konferencije. Neprekidni rad u administraciji, kao i u uredničkom poslu i putovanjima narušio je Džejmsovo zdravlje. Umro je od napada malarije 6. avgusta 1881. Pokopan je u grobu porodice Vajt na groblju Ouk Hil u Betl Kriku.

3. Ellen Gould (Harmon) White (1827-1915.)

Punih trideset i pet godina Elen i Džejms Vajt zajedno su gradili svoju porodicu i Crkvu. Adventisti sedmog dana prepoznaju Elen Vajt kao Gospodnjeg vijesnika, primaoca jedinstvenog i plodnog dara proroštva.

Harmonovi su temeljito pristupali religiji. Elenin otac Robert je bio đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi. Milerovim predavanjima su prisustvovali 1840. i prihvatili vjerovanje da će Isus uskoro doći. Elen je 1842. krštena uronjavanjem u Metodističkoj crkvi. U decembru 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Elen se našla u domu svoje prijateljice s još četiri djevojke na molitvenom sastanku. Za vrijeme molitve sedamnaestogodišnja Elen doživjela je svoje prvo viđenje u kojem joj je bilo prikazano putovanje vjernih prema nebu: koračali su uskim putem prema nebeskom gradu očiju uprtih u Isusa. Elen je takođe vidjela drugi Hristov dolazak i slavu Novog Jerusalima.8

Kad je Elen ispričala drugim vjernicima što je vidjela, svi su se ohrabrili. Hrabrili su je da govori i piše o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. Gospođa Vajt se nikada nije nazivala proročicom već jednostavno “Božjom sluškinjom”, što je zapravo cilj učeništva u duhovnom iskustvu svakog vjernika. Bibliju je uvijek držala konačnim i isključivim autoritetom po kojem treba prosuđivati njenu službu i svako drugo duhovno iskustvo. Rekla je da su njeni spisi , “manje svijetlo koje upućuje ljude i žene ka većem svijetlu, budući da malo pažnje posvećuju Bibliji.”9 – Sveto pismo. Njena viđenja nisu bila neki ezoterični zanosi, već fenomeni opisani u Bibliji preko kojih Bog objavljuje aktuelne istine u nekom vremenu. Poučeni Isusovim uputstvom kako se pravi proroci razlikuju od lažnih, “po njihovim rodovima” (Mt 7,15-20), slobodni smo da smatramo njenih 40 knjiga (skoro 100 knjiga kao kompilacijska djela) i oko 5000 članaka, majčinstvo nad četvoro djece a takođe i neumorno propovijedanje, poučavanje i ohrabrivanje nezaobilaznim rodovima koji svjedoče u prilog njenom izuzetnom poslanju. Danas se smatra najprevođenijom spisateljicom u istoriji literature.
S oklijevanjem je počela ići od mjesta do mjesta iznoseći svoje svjedočanstvo. Na jednom od ovih putovanja susrela je mladog adventističkog propovjednika Džejmsa Vajta. Vjenčali su se 1846. a četvoro djece im je pružilo radosti i izazove roditeljstva. Henri je bio prvenac i umro je u sedamnaestoj godini od upale pluća. Džejms i Vilijam su odrasli i bili velika pomoć svojim roditeljima. Džon je umro nakon samo nekoliko mjeseci. Pisma koja je pisala svojim sinovima opisuju najveću brigu i žalost majke koja je bila prinuđena da ostavlja svoje dječake njegovateljicama dok je putovala s mužem. Međutim, njeni dnevnici i pisma pokazuju je kao majku i domaćicu koja ima vrt, šije odjeću i posjećuje svoje susjede. Dom Vajtovih bio je sklonište za putujuće propovjednike, za mlade željne obrazovanja i za osobe u nevolji. Nakon suprugove smrti posjetila je Evropu i Australiju. Umrla je 1915. godine u 89. godini života, pet mjeseci nakon što je pala i slomila kuk.

D. Počeci obrazovnog i misijskog djelovanja

Na osnovu devet članova statuta 1863. osnovana je Generalna konferencija adventista sedmog dana kao najviše upravno tijelo Crkve. Zasjedanjem je predsjedavao J. M. Oldrih a prvi predsjednik je bio Džon Bajington, sekretar Juraja Smit i blagajnik E.S.Voker.
Prva adventistička vaspitna ustanova bila je zdravstvenog tipa i otvorena je 1866. u Betl Kriku. U Zapadnom zdravstvenom reformnom institutu (Western Health Reform Institute) pacijenti su mogli da upoznaju načela zdravog načina života dok su se oporavljali od bolesti. Prve godine su bile obilježene finansijskim teškoćama budući da ljekari nisu bili diplomci dobro poznatih medicinskih škola. Kad je Džon Harvi Kelog završio studije medicine na Bellevue Hospital Medical College-u u Nju Jorku i 1875. pridružio se osoblju, i situacija se promijenila. Godine 1877. dograđeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu vijeka Sanatorijum Betl Krik brojio je više od devet stotina zaposlenih. Godine 1874. osnovan je Betl Krik Koledž.
Ubrzo dolazi i do misionskih djelatnosti. Mihael Belina Čehovski (1818-1879), katolički sveštenik iz Poljske, prvi je donio adventizam u Evropu 1864. ali on nije bio poslat od Crkve koja se još nije ni pravilno organizovala a kamoli imala razrađenu misionsku strategiju. Džon Nevins Endrjus (1829.-1883.) bio je prvi misionar kojeg su adventisti sedmog dana službeno poslali u inostranstvo. Na putu u Švajcarsku Endrjus se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpulu. Tu je posjetio adventističke vjernike i održao javnu evangelizaciju. Međutim, njegova najveća strast bila je pisanje, pošto je, prema vlastitom priznaju, bio naučnik sa slabom fizičkom konstitucijom. Godine 1876. u Bazelu je osnovana izdavačka kuća. Endrjus je plodonosno pisao duhovne tekstove na engleskom kao i na njemačkom i francuskom jeziku.
Grupa misionara, predvođena S. N. Haskelom, otplovila je 1885. godine u Australiju. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine. Godine 1888. Abram La Ru djeluje u Hong Kongu. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, gdje je otišao u potrazi za dijamantima. Ubrzo mu se pridružio drugi Južnoafrikanac, Piter Vesels.
Krajem devedesetih godina misionarski brod je, financiran darovima adventističkih crkva u Americi, stigao na otok Pitkern u Pacifičkom okeanu gdje je donio literaturu koju je poslao Džejms Vajt. Džon Tej, po zanimanju tesar, proveo je 1886. pet sedmica na ostrvu Pitkernu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijsko učenje o suboti.
Dva kolportera su 1893. počela prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Džordžija Burus, prva misionarka koju je Crkva službeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Kalkutu, a sljedeće godine je osnovala školu za djevojke. Godine 1894. premijer kolonije Kapa, Sesil Rods, dodijelio je Crkvi 4800 hektara zemlje blizu Bulavajoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi Koledž. Prije kraja vijeka osnovan je Avondejl Koledž u Australiji, River Plejt Koledž u Argentini i Seminar Fridensau u Njemačkoj.

E. Reorganizacija Crkve

1900. godine bilo je gotovo 80 000 krštenih adventističkih vjernika u svijetu i oko 1500 propovjednika i radnika u mjesnim crkvama i ustanovama. Potreba za administrativnom reorganizacijom bila je očigledna. U to vrijeme je uprava Crkve bila u Betl Kriku, u državi Mičigen, zajedno s izdavačkom kućom, koledžom i sanatorijumom. Iako se smatralo da će proširivanje organizacije prouzrokovati odvajanja i rasulo, Elen Vajt se zauzimala za decentralizaciju crkvene uprave. Najveći pomak prema konačnoj organizacionoj strukturi Crkve postignut je na zasjedanjima Generalne konferencije 1901. i 1903.
Uslijedilo je šest značajnih promjena nakon zasjedanja 1901: (1) organizovane su unije oblasti, (oblasti su već postojale); (2) institucijama upravljaju lokalne crkvene vlasti; (3) pri Generalnoj konferenciji se osnivaju odjeljenja, kao što su misionsko odjeljenje, subotnja škola, obrazovanje i školstvo, izdavačko djelo itd.; (4) mijenja se sastav upravnih odbora u koje se biraju predstavnici iz različitih područja; (5) lokalno polje organizuje svoje djelovanje; (6) Glavni odbor Generalne konferencije sastavljen je od predstavnika iz cijelog svijeta. Artur G. Danijels postao je prvi predsjednik reorganizovanog odbora. Godine 1902. Daniels je nadzirao premještanje glavne uprave Crkve iz Betl Krika u Vašington, D. C.
Iz brojnih istorijskih dokumenata o reorganizaciji citiramo samo jedan pasus Ellen White o ovom predmetu objavljen 1904:
“Svaki vjernik crkve ima pravo na jedan glas u izboru crkvenih službenika. (Mjesna) crkva bira službenike oblasti. Zastupnici koje su izabrale oblasti biraju službenike unija oblasti, a zastupnici koje su izabrale unije oblasti biraju službenike Generalne konferencije. Ovakvim uređenjem svaka oblast, svaka ustanova, svaka crkva i svaki pojedinac, bilo direktno ili preko predstavnika, ima glas u izboru djelatnika koji nose glavne odgovornosti u Generalnoj konferenciji.”10

F. Adventisti sedmog dana u dvadesetom vijeku

Ratovi su prouzrokovali poremećaje u svijetu pa i u Crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno težak za evropske adventiste i misije u Africi kao i Južnoj Americi. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Evropi su se ponovno počeli čuti ratni pokliči. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je velika sredstva za pružanje pomoći Crkvi u Evropi. Uprkos svemu tome Hrišćanska adventistička crkva je rasla po cijelome svijetu.
Od oko pet hiljada odraslih krštenih vjernika 1870. Crkva je narasla na jedanaest miliona u 2000. ne računajući djecu i prijatelje u crkvama. Od 230 zemalja na popisu Ujedinjenih nacija adventisti imaju ustanovljenu crkvenu djelatnost u 205 zemalja. Crkva je organizovana u 12 svjetskih ogranaka (divizija) Generalne konferencije, 90. unija, 483 oblasti.
Misionski program Adventističke crkve, koji je počeo slanjem J. N. Endrjusa u Švajcarsku, danas teče u mnogo pravaca. Više misionari ne dolaze samo iz Sjeverne Amerike. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teološkom fakultetu pri Univerzitetu Endrjus. Crkva se služi mnogim i različitim metodama u objavljivanju čitavog evanđelja. To može biti tako privatno kao posjeta komšiji ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju hiljade. Spomenimo samo glavna područja djelovanja:

1. Izdavačko djelo

Štampa je bila i ostala od vitalne važnosti za širenje adventizma u svijetu. Već ranije su spomenute prve publikacije u Americi, a prva prekomorska publikacija bio je francuski časopis Les Signes des Temps (Znaci vremena), koji je u Bazelu počeo izlaziti 1876. U mnogim zemljama su knjige i časopisi donijeli prvi glas o adventizmu. Na primjer, 1879. vijest je došla do njemačkih useljenika u Santa Katarini u Brazilu preko primjeraka časopisa Die Stimme der Wahrheit (Glas istine), poslanog poštom iz Batl Krika. Kolporteri su po svijetu raznosili knjige i časopise, na primjer: La Rue u Hong Kongu (1888.), Arnold u Antigui (1889. ili 1890.), Lenker i Stroup u Madrasu u Indiji (1893.), Dejvis i Bišop u Čileu (1894.), Kaldvel na Filipinima (1905.).
U Srbiji i Crnoj Gori se izdaje nekoliko časopisa i oko tridesetak knjiga godišnje. Glasnik – službeno glasilo Crkve; Znaci vremena – časopis za hrišćansku renesansu; Život i zdravlje – časopis sa zdravstvenom tematikom i Teofil – stručni teološki časopis u izdanju Adventističkog teološkog fakulteta u Beogradu.

2. Radio i televizija

Adventistički evanđelist H. M. S. Ričards je 1926. godine prvi put nastupio preko radija, pojavljujući se povremeno na lokalnim radio-stanicama u Kaliforniji. 1942. radio Voice of Prophecy (Glas proroštva) prvi put se čuo s jedne obale na drugu. Te iste godine Voice of Prophecy otvorio je Dopisnu biblijsku školu u koju je već prvog mjeseca bilo upisano nekoliko hiljada slušalaca.
Adventist World Radio, AWR, (Adventistički svjetski radio) osnovan je 1971. i prerastao je u modernu radio mrežu koja emituje program preko nekoliko satelita. Godine 1992., na pedesetu godišnjicu prvog emitovanja radija Voice of Prophecy, 133 biblijske škole na svijetu nudile su tečajeve na 66 različitih jezika i dijalekata, a oko 2000 radio stanica emitovalo je programe na 36 jezika.
Godine 1950. Vilijam Fagal na jednoj njujorškoj stanici sa svojom ekipom uživo je išao na televiziju s emisijom Faith for Today (Vjera za danas), što je zaista bila prva nacionalna religijska televizijska emisija. Faith for Today je 1963. bio prvi religiozni televizijski program emitovan u boji. Program je 1985. postao Lifestyle Magazine (Magazin načina života), s voditeljem Denom Metjusom. Tokom svih tih godina Faith for Today je svojim gledaocima nudio Dopisnu biblijsku školu, materijal za čitanje i vezu s lokalnim pastorima Crkve.
Spomenimo još dva adventistička televizijska programa koji su ušli u istoriju medijskog djelovanja. Džordž Vantemanov It Is Written (Pisano je) kontinuirano se emituje od 1956., a C. D. Bruksov Breath of Life (Dah života), posebno namijenjen Afroamerikancima od 1973.

3. Ciljana misija

S reorganizacijom 1901. prioritet je dobila misija za cijeli svijet. Od 1950. Crkva je preduzela odlučne korake prema sistematskom misionskom radu u svim dijelovima svijeta. Posebna pažnja posvećena je nehrišćanskim područjima. Da bi se dosegli nedosegnuti, načinjeni su misionski planovi.
S knjigom Eriha Betmana Bridge to Islam (Most prema islamu), objavljenom 1950. godine, počelo je proučavanje kako se približiti muslimanima.
Godine 1955. osnovana je organizacija Hebrew Scripture Association (Udruženje za hebrejsku Bibliju). Njen cilj bio je prikazati evanđelje na načine koji bi bili privlačni za Jevreje. Četiri godine kasnije (1959.) u Njujorku je otvoren centar za Jevreje. Za jevrejske čitaoce redovno izlazi časopis Shabbat Shalom.
Centar za religijske studije Dalekoistočne divizije počeo je početkom devedesetih da djeluje u Adventist International Institute for Advanced Studies (Adventistički međunarodni institut za napredne studije) na Filipinima.
Institut za proučavanje načina za propovjedanje evanđelja indusima osnovan je 1992. godine u Indiji. Slična organizacija, posvećena studiranju budizma i evangeliziranju budista počela je 1992. godine da djeluje u Tajlandu.
Odjeljenje za svjetsku misiju postalo je 1966. šesto odjeljenje Teološkog seminara pri Univerzitetu Andrews u Berajen Springsu, u državi Mičigen. Cilj mu je ne samo da studentima seminara ponudi predavanja iz misionskog rada već i da sprovodi intenzivno obrazovanje misionara koji se spremaju da odu u dodijeljena im mjesta. Ovaj drugi zadatak kasnije je preuzeo Institute of World Mission (Institut za svjetsku misiju) koji Generalna konferencija vodi na Univerzitetu Endrjus.
U skladu s ciljanom misijom pripremaju se organizovani petogodišnji programi za evangelizaciju i rast Crkve. Program “Hiljadu dana žetve” rezultirao je s 1 171 390 krštenja, kako je izviješteno na zasjedanju Generalne konferencije 1985. Program “Žetva 90″ imao je za cilj da udvostruči broj pristupnika Crkvi u odnosu na prethodno razdoblje. Na kraju petogodišnjeg razdoblja izviješteno je o 2 490 105 krštenih. U područjima svijeta u kojima se vodi statistika, broj vjernika koji su se uključili u misionske djelatnosti povećao se za 76,4 posto. Nakon toga slijedi program “Globalna misija” koji postiže slične rezultate. Prema izvještaju “Globalne misije” svakog dana osnivaju se 4,5 nove adventističke zajednice.

4. Obrazovni sistem

Betl Krik Koledž, osnovan 1874., bio je prva adventistička škola trećeg stepena. Njen nasljednik Emanuel Missionary College razvio se u Berajen Springsu, u državi Mičigen, od 1901. kao obrazovna škola za misionare.
Najpoznatije adventističke vaspitno-obrazovne institucije trećeg stepena u Sjevernoj Americi jesu Univerzitet Endrjus (Andrews University, Berrien Springs, Michigan), s naglaskom na akademskom obrazovanju i teologiji i Univerzitet Loma Linda (Loma Linda University u Loma Lindi, u Kaliforniji), s naglaskom na medicinskim naukama.
U 2000. na svijetu je djelovalo 90 obrazovnih ustanova trećeg stupnja, 1014 srednjih škola i 4450 osnovnih škola. Ukupno je bilo upisano 996,249 učenika i studenata u adventističkom školstvu.
U bivšoj Jugoslaviji prva adventistička teološka škola je osnovana 1931. na Pantovčaku u Zagrebu. Nakon rata se seli u Beograd a od 1974 je u Maruševcu kod Varaždina. Nakon početka rata u SFRJ, zbog otcjepljenja bivših republika federalne države odlučeno je da se u Beogradu otvori novi Teološki fakultet koji je prvu generaciju studenata primio 1992. godine. Aktreditovan je od američkih akreditacionih obrazovnih tijela. Od 2002. godine počela je sa radom i Gimnazija koja je prvu generaciju primila u prostorijama Teološkog fakulteta u Beogradu, da bi se nakon renoviranja svoje zgrade preselila u Temerinsku ulicu u Novom Sadu. Tokom prve dvije godine radila je pod pokroviteljstvom američke vaspitno obrazovne institucije Home Study International, da bi od 2005. godine dobila verifikaciju od strane pokrajinskih vlasti u Vojvodini.

5. Zdravstveno djelo

Adventisti posvećuju veliku pažnju zdravlju. Teološka podloga ovog naglaska jeste istinsko vjerovanje u Boga Stvoritelja i shvatanje da je čovjekovo zdravlje usko povezano s duhovnošću (1 Korinćanima 6,19). Zbog toga su održavanje zdravlja kao i zdravstveno obrazovanje i prevencija dio adventističke religioznosti. Adventisti nude zdravstvenu njegu i službu Crkvi i društvu. Zdravstveno djelovanje jača i aktuelizuje misiju Crkve.
Ponekad je ambulantama i bolnicama najlakše misionski ući u nehrišćanske zemlje. Na primjer, u induskom Nepalu, u zemlji u kojoj nije bila dopuštena nikakva vrsta evanđeoskog rada, od 1957. godine radila je uz puno odobrenje vlasti adventistička bolnica Scheer Memorial Hospital. Pošto su smanjena ograničenja za crkvene djelatnosti, u Nepalu danas postoje adventističke zajednice.
U adventističkom medicinskom sistemu vrlo važno mjesto zauzima i preventivna medicina i zdravstveno obrazovanje. Univerzitet Loma Linda pruža mogućnost diplomiranja na magistarskom i doktorskom nivou iz područja javnog zdravlja. Specijalisti u zdravstvu kao i pastori poučavanju kako sačuvati i poboljšati zdravlje. Adventistički programi za odvikavanje od pušenja i alkohola, kontrolu težine i smanjenje stresa dio su ovog obrazovnog rada u cijelom svijetu.

6. Dobrotvorno i razvojno djelo

Usko vezano uz pomoć koju pružaju adventističke zdravstvene službe jeste dobrotvorno i razvojno djelo. Pomoć potrebnima pruža se na nivou mjesne crkve kao i na nivou Generalne konferencije. Žene u crkvi u Betl Kriku su 1874. godine osnovale Dorcas and Benevolent Association (“Tavitino dobrotvorno udruženje). Njihovo ime podsjećalo je na hrišćanku u Jopi koja je šila odjeću za siromašne (Djela 9,36-39). Ova ideja se proširila i širom svijeta osnovana su mnoga Tavitina (samarićanska) društva. Prvi savez Samarićanskih društava osnovan je 1934. godine u Čikagu.
Osim ove djelatnosti razvila se svjetski poznata humanitarna djelatnost Adventistički dobrotvorni rad (ADRA – Adventisti Development and Relief Agency). ADRA koordinira pružanje pomoći žrtvama velikih katastrofa kao što su potresi i poplave ali takođe radi na različitim razvojnim projektima. Ova je djelatnost prvenstveno usmjerena prema ljudima izvan Adventističke crkve i to uglavnom u siromašnim zemljama.

G. Organizacija Crkve

Hrišćanska adventistička crkva djeluje kao jedinstveno organizovano tijelo koje obuhvata svijet. Mjesne crkve grupisane u oblasti ili misije – tako nazvane zato što su finansijski zavisne od višeg nivoa organizacije. Oblasti i misije čine unije koje su obično određene nacionalnim, etničkim ili jezičkim granicama. Unije su grupisane u dvanaest ogranaka (divizija) Generalne konferencije sa sjedištem u Silver Springsu, u državi Marilend u neposrednoj blizini Vašingtona D.C. u Americi. Na svakom organizacionom nivou upravljanje je predstavničko. Odluke donose odbori koji se sastoje od službenika (predsjednik, sekretar i blagajnik), predstavnika crkvenih odjeljenja i institucija i vjernika laika. Veći predmeti koji se tiču cijele Crkve u svijetu razmatraju se na Godišnjem zasjedanju Crkve (Annual Council). Promjene u crkvenim propisima (Church policy) mogu da se vrše samo na zasjedanju Generalne konferencije svakih pet godina uz široko predstavništvo cijele Crkve.
Mjesna crkva ne bira svog pastora niti mu daje platu. Umjesto toga deseci koje daju vjernici, odlaze u oblast ili misiju koja tada, često u sporazumu s mjesnom crkvom, imenuje propovjednika i osigurava njegovu platu. Mjesna crkva prikuplja darove za svoje troškove i programe kao i za misionski rad u svijetu.
Djelatnosti su podijeljene na odjeljenja, kako na nivou mjesne crkve, tako i navišim organizaconim nivoima. Tako na svim nivoima djeluju Odjeljenje za djecu i omladinu, Odjeljenje za porodicu, Odjeljenje Subotnje škole i misionskog djelovanja, Odjeljenje za vaspitanje i obrazovanje, Odjeljenje za zdravstvo i umjerenost, Odjeljenje za odnose s javnošću i vjersku slobodu i Odjeljenje za izdavaštvo.
Na svjetskom nivou Adventisti sedmog dana predstavljaju mozaik rasa, jezika i etničkih grupa.. Žene čine samo mali postotak pastora Adventističke crkve. Bez propovjedničkog rukopolaganja žene djeluju kao biblijske učiteljice u svojoj crkvi, ali nemaju autorizaciju za obavljanje određenog administrativnog zadatka.
Hrišćanska adventistička crkva u Crnoj Gori u sastavu je Južne crkvene oblasti Hrišćanske adventističke crkve sa sjedištem u Nišu, a ona zajedno sa Zapadnom crkvenom oblašću (BiH), Sjevernom crkvenom oblašću (Vojvodina) i Makedonskom misijom u sastavu Jugoistočne evropske unije sa sjedištem u Beogradu.
Prvi za sada poznati vjernik Crkve adventista sedmog dana u Crnoj Gori je propovjednik Đorđe Kalezić, koji je kršten 11.01.1920. godine u Pragu, gdje se u to vrijeme nalazio na studijama.