Comments are off for this post

Najprije se moli

 

Ne znam je li vam se ikad dogodilo da ste u žurbi i trebate brzo ući u kuću ili stan? Stojite pred vratima i želite uzeti ključ. Stavite ruku u prvi
džep, nema ga; tražite u drugom džepu, ključa nema; i tako u treći, četvrti — a od ključa ni traga. Već se polako ljutite jer vam se žuri, i od svih džepova koje imate na odjeći ostao je još samo jedan. A ključ se uvijek nalazi baš u tom zadnjem džepu! Kako to da odmah ne stavimo ruku u džep gdje se nalazi ključ?
Prije određenog vremena pročitao sam statistiku koja je na tragu traženja ključeva u žurbi. Proveo ju je neki vjeroučitelj za odrasle vjernike. Na času biblijske pouke postavio je ovo pitanje: “Kad se nađete u nevolji, što najčešće prvo učinite?” Mogli su odabrati jednu od tri mogućnosti: 1.Pobrinem se za samog sebe. 2. Pozovem prijatelja i s njime razgovaram. 3. Zatražim pomoć od Boga.

Što biste vi izabrali kad se nađete u nevolji ili potrebi? Koji biste odgovor dali — jedan, dva ili tri? Rezultati ove ankete kažu da je samo dvoje od njih 35 odgovorilo da im je molitva Bogu na prvom mjestu. Većina ih je odabrala odgovor pod brojem jedan.
Nekolicina su odabrala drugi odgovor. Kako to da se hrišćani oslanjaju prvo na sebe ili na prijatelje, a tek nekolicina na Boga? Pokazuje li ova statistika tipične odgovore današnjih vjernika?
Apostol Jakov je napisao: “Trpi li ko među vama nevolje?” Poslušajmo sad pažljivo što kaže: “Neka moli!” (Jakov 5,13)
Molitva je vrlo rijetko na prvome mjestu kad se nađemo u nevolji. Možda smatramo kako ne bismo trebali opterećivati Boga našim problemom te ga želimo sami riješiti. Često tražimo pomoć prijatelja, koji traže pomoć svojih prijatelja, i slično.

Pogledajmo dobro poznati biblijski događaj iz Jovanovog Evanđelja 11. poglavlja.
Ovog događaja se sjećam još iz svojega djetinjstva. Postojao je jedan dom u koji je Isus često dolazio. Bio je to dom u selu Vitaniji, kod
Lazara, Marte i Marije. Kako kaže Božja riječ, Lazar je bio bolestan. Marta i Marija su poslale Isusu glasnika s viješću o Lazarovoj bolesti. Sve njihove nade bile su uprte u Isusa. Očekivale su da će Isus doći i ozdraviti Lazara. No, nešto se čudno događalo; Isus nije došao kako su planirali! Isus je kasnio!
Čitamo da je Lazar, kad je Isus konačno došao, već četiri dana ležao u grobu. Marta je izašla pred Isusa. Nije mogla više držati u sebi bol zbog gubitka brata. Njezine prve riječi upućene Isusu bile su: “Gospode, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat.”
Marta je očito zaboravila na formalnosti; nije pozdravila Isusa, nije Ga pitala je li umoran od puta ili možda gladan. Odmah je započela s nekakvim prebacivanjem krivice, s kritikom: “Da si bio ovdje, ne bi umro moj brat!” Nastavila je s izjavom: “Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.” Zapazimo Martine riječi: ona zna da će Bog dati sve, da će sve učiniti! Marta poznaje Bibliju, ona zna što Bog može učiniti.
Isus joj upućuje ohrabrujuće riječi: “Vaskrsnut će tvoj brat.” Isus joj pokušava proširiti vidike, ali Marta riječju “Znam” ponovno započinje istu priču. “Znam, vaskrsnut će u posljednji dan.” Marta ima potpuno ispravnu teologiju. Dogmatski je ona u potpunosti ispravno razumijevala istinu Božje riječi. Ali, nažalost, njezine riječi koje su izgovorene u prisutnosti Isusa — Boga Sina — pokazuju nam da je ona
gledala Isusa samo kao istorijsku osobu, a ne Isusa koji je “apsolutna veličina”, kako kaže njemački teolog Bultmann.
Isus se još jednom otkriva riječima: “Ja sam vaskrsenje i život.” JA SAM — EGO EIMI su riječi kojima se Bog objavio Mojsiju kod
gorućeg grma. Isus Martine misli usmjerava na Izlazak 3,14: On je taj moćni Bog koji je učinio velika čuda u Egiptu kako bi izveo
Izraelce! Kao da je Isus pitao Martu: “Vjeruješ li da, kao što sam to učinio onda s Izraelcima, to mogu učiniti i sada?”
Martin odgovor čitamo u 27. stihu: “Da, Gospode, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na ovaj svijet.” Marta “tvrdo vjeruje”, no čudno je što ne traži Isusovu, dakle Božju pomoć. Dok čitam razgovor između Isusa i Marte, obuzima me tuga i sjeta. Jer nakon svega što joj je Isus rekao, a ona potvrdila da zna i da tvrdo vjeruje, Marta se okreće i odlazi ne tražeći od Isusa da joj pomogne riješiti njezin problem.
Tu je pored nje Onaj ko može učiniti sve, no Marta samo odlazi. Ona bi zasigurno izabrala prvi odgovor iz ankete: “Pobrinem se za
samog sebe”.
Rezultati ankete kažu da je samo dvoje od njih 35 odgovorilo da im je molitva Bogu na prvom mjestu. Molitva je vrlo rijetko na prvome
mjestu kad se nađemo u nevolji.

Isus kod groba progovara najljepše riječi, riječi nade — da će bol koja nas tišti biti riješena. Isus želi pozvati u život Lazara i riješiti problem kojeg Marta ima. Zanimljivo, na Isusove riječi “Dignite kamen!” — prva osoba koja želi zaustaviti Isusa je Marta:
“Gospode, već zaudara!” — kaže ona. Na radost svih prisutnih, događa se veliko čudo koje i nas ohrabruje; Isus je vaskrsao Lazara! Isus Bog riješio je Martin problem. No ne u posljednji dan, kako je Marta očekivala. Ono što je bilo nemoguće razumjeti, ono što je bilo nemoguće učiniti, Bog je učinio! Martin Bog je i naš Bog, i učinit će ako tražimo Njegovu pomoć.
Dok smo se supruga i ja školovali u Njemačkoj, počeo sam raditi s izviđačima. Bilo je to izviđačko društvo osnovano unutar doma za azilante. Došao je dan kad sam trebao odvesti svoju skupinu na kampovanje.
Meni je to bio prvi kamp kao vođe i odgovorne osobe za cijelu skupinu. Sve je bilo isplanirano, svaka pojedinost, prema njemačkom ustavu i sve prema pravilniku. Sve se znalo, tko što radi i kada. Budući da smo se tek organizovali, nismo imali vlastite šatore. Trebali smo dobiti šatore na pozajmicu od jednog drugog izviđačkog društva. No, kako to obično biva, šatori nisu došli na vrijeme. Dok sam čekao s djecom i stvarima na prostranoj livadi, odjednom je počela polako, a zatim sve jače i jače — padati kiša.
A ja? Tada ste me trebali snimiti! Trčao sam s jednog kraja na drugi da se pobrinem za djecu i stvari. Pokušavao sam riješiti problem, ali nisam uspijevao. Tada je došao jedan dječak iz moje izviđačke grupe, koji nije bio hrišćanin, stao je pored mene i rekao mi: “Bobo, zašto se ne pomoliš Bogu o kojemu nam pričaš?” Na njegovu riječ mi smo se pomolili, a na našu radost — kiša je nakon molitve prestala. Koje iskustvo, ne samo za djecu, nego i za mene, jer oni su vjerovali u Boga o kojem sam im pričao, kojega sam dobro poznavao i u kojega sam tvrdo vjerovao!
U jednom malom selu u Africi, prilično udaljenom od grada i civilizacije, mještani su nosili svoje proizvode u grad na tržnicu gdje su ih prodavali kako bi preživjeli. Nosili su svoje proizvode u rukama, na leđima i na glavi. Svaku sedmicu dana bi žene pješačile kilometrima noseći terete do tržnice.
Jednoga dana uveli su im autobusnu liniju kako bi im pomogli. Žene su ulazile u autobus, no nisu odlagale svoj teret, nego su ga i dalje držale na leđima i glavi tokom vožnje. Vozač autobusa ih je čudno pogledao i upitao: “Zašto nosite sve te stvari kad se vozite u autobusu?” Žene su odgovorile: “Da ne bude autobusu teško!” Želimo li mi to Bogu pomoći kao što su ove žene htjelepomoći autobusu?
“Nemoj nositi niti jednu brigu sâm, i jedna je previše za tebe; posao je moj i samo moj. Tvoj posao je da se odmaraš u meni.” —
navodi James Taylor.
Posvetimo se molitvi i neka nas Bog vodi i pokaže što nam je činiti.  “Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i svoja strahovanja. Vi Ga ne možete preopteretiti, ne možete Ga zamoriti. Onaj ko je izbrojio vlasi na vašoj glavi nije ravnodušan prema potrebama svoje djece.”— piše Ellen G. White.
Oslonimo se na Boga! Čitajmo Njegovu nadahnutu Riječ, Bibliju. Stvoritelj neba i Zemlje, i naš Stvoritelj i Spasitelj, poziva nas i moli da se oslonimo na Njega. On ima pravi odgovor za svakoga od nas. Molitva nam mora biti prvi, a ne zadnji mogući odabir!
Molitva nam mora biti prvi, a ne zadnji mogući odabir!

Bobo. S. Marčeta

 

Comments are closed.