Comments are off for this post

Na oltaru predanosti

Predanost pozivu znači pretvaranje svakodnevne dužnosti u djelo pobožnosti, obavljanje posla svim srcem, vjernost zadatku s punim zalaganjem, tačnošću i savjesnošću.
Biblija nikada nije učila svoje čitaoce lenjosti ili zanemarivanju dužnosti. Njoj je strana svaka apstraktna pobožnost. Naprotiv! Posvećenost onome što je duhovno podrazumijeva živi interes za obavljanje kako malih tako i velikih dužnosti, koje sačinjavaju lični, porodični i društveni život.
Predanost pozivu takođe znači neprekidno izgrađivanje uravnoteženog karaktera, koji se ne zadovoljava površnim radom i lakomislenošću. Predanost pozivu nije ništa drugo nego posvećenost radu koji ste pozvani da obavite, poštenje, marljivost, pronicljivost, energija i taktičnost. Ko ima te vrline, nikada neće biti potčinjen okolnostima, već će imati odlučujući uticaj na prilike i okolnosti.
Biblijsku predanost svom pozivu ilustruje Avramova odanost Bogu i gotovost da svoju volju potčini Božjoj volji i svoje planove Božjim planovima.
Avramova predanost pozivu značila je takođe bezrezervno predanje u službi Bogu. I dok je Avram, začetnik i praotac Božjeg drevnog naroda, sve svoje snage posvećivao svom pozivu i s punom odgovornošću izvršavao povjereni zadatak, sa njegovih usana nije se čulo nijedno pitanje o plati. Uzdižući se iznad sebičnosti svoga vremena, Avram je bio pokrenut jedino plemenitim namjerama glasa sa Neba koji ga je pozvao: “I reče Gospod Avramu: Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov … i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na Zemlji.” 1. Moj
sijeva 12,1-3.
U vrijeme kada je Avram bio pozvan da izađe iz svoje postojbine Ura Haldejskog, imao je sedamdeset i pet godina i nimalo želje za avanturama i rizicima jednog iseljavanja koje bi bilo gotovo ravno ličnoj i porodičnoj katastrofi. Trebalo je da napusti dom sigurnost i i mira, svoje rođake i prijatelje, i da svoj građanski ugled baci pod noge svojim neobjašnjivim iseljenjem iz zemlje. Trebalo je da po cijenu lične žrtve postane sijač božanske istine, blagoslov čovječanstvu.
Trebalo je da napusti svoj ugledan društveni položaj u zamjenu za usamljenost bezimene zemlje i neistraženih putova. Morao je da ostavi sve da bi slijedio samo Glas koji ga je pozvao. Morao je da prekine sve stare veze i prijateljstva i da pokopa sve zemaljske nade. Da bi postao sijač istine i blagoslova za sve kasnije generacije, trebalo je da se odrekne ugodnosti i gradske bezbjednosti jednog visoko kulturnog društva Ura Haldejskog. Sijanje je simbol muka i znoja, suza i samoće, žrtve i stradanja. Ali Avram je znao da Nebo ne prima polovičnu službu. Vjekovima kasnije njegovim potomcima upućen je sličan poziv prilikom građenja Svetilišta u Sinajskoj pustinji …”I Gospod reče Mojsiju govoreći: Reci sinovima Izrailjevim da mi skupe prilog: od svakoga koji drage volje da uzmite prilog meni.” 2.Mojsijeva 25,2.
Za građenje Svetilišta bile su potrebne i velike pripreme. Trebalo je skupiti veliku količinu najdragocenijih i najskupocenijih stvari, i one su morale biti date dragovoljno. Bila je to Božja zapovijest koju je Mojsije ponovio izrailjskom narodu, Avramovim potomcima. Trebalo je da oni pokažu isti duh predanosti pozivu kao što je to nekada bilo tražano od Avrama. I tada “svaki kojega podiže srce njegovo i koga god duh pokrete dragovoljno … donesoše prilog Gospodu za građenje šatora od sastanka i za svu službu u njemu i za haljine svete. Dolaziše ljudi i žene, ko god bješe dragovoljna srca, i donosiše spone i oboce i prstenje i narukvice i svakojake nakite zlatne; i svaki donese prilog zlata Gospodu.
I sve žene vješte predoše svojim rukama, i donosiše što napredoše za porfiru, skerlet, crvac i tanko platno … A glavari donosiše kamenje onihovo i kamenje za ukivanje po oplećku i po naprsniku, i mirise i ulje za vidjelo i ulje pomazanja i za kad mirisni. Svi ljudi i žene, koje podiže dragovoljno srce da donose što treba za sve djelo koje Gospod zapovijedi preko Mojsija da se načini, donesoše sinovi Izrailjevi dragovoljni prilog Gospodu”. 2. Mojsijeva 35,20-29.
Predanost pozivu i zalaganje u službi značilo je učiniti Boga prvim u srcu i prvim u poslu. Avram je stavio sve svoje životne planove na oltar
izvršenja svoga poziva, a njegovi potomci, sinovi Izrailjevi, priložili su na taj isti oltar samopregora i predanosti sve svoje najdragocenije i
najmilije stvari od zlata, srebra i dragog kamenja.
Duh njihove dragovoljnosti u službi bio je duh potpune predanosti u službi Bogu i bližnjima. Svoj zadatak su obavljali kao Gospodu, a ne kao
sebi za zadužbinu ili spomen. Niko nije urezivao svoje ime u svoje darove niti ih ispisivao na svoja vezena platna, izatkana srebrom i zlatom. Sa svojim dragocenostima i prilozima ovi ljudi i žene Biblije davali su takoñe svoj život u ruke Bogu.
Predanost pozivu u stvari je najteži rat protiv sebe; rat za lično potčinjavanje Božjoj volji.
Svakoj pobjedi mora da prethodi borba, a borba za pobjedu nad sobom je i najteža. Pre nego se srce i duša mogu unijeti u izvršenje djela koje Bog traži, cjelokupno biće mora se potčiniti Bogu.
Ova vrsta predanosti nije slijepo pokoravanje kakvo traži sotona, neprijatelj ljudskih duša. Bog apeluje na savjest i daje dovoljno razloga za svoja traženja i dovoljno dokaza svoje ljubavi.
Biblijska predanost znači odbacivanje svega što nas odvaja od potpunog i savršenog izvršavanja naših svakodnevnih dužnosti prema Bogu i bližnjima.
Avram je bio samo odbljesak one božanske predanosti misiji koju je pokazao Hristos. Naš Spasitelj je bio sav obuzet radom koji je obavljao.
Ova neprestana zaokupljenost u spasavanju izgubljenog čovječanstva pokazivala se u svim prilikama. Još kao dječak podvrgao je sve svoje
želje svome zadatku radi kojeg je došao na Zemlju.
Na pitanje svoje majke koja ga je tražila, odgovorio je izlazeći iz rabinske škole jerusalimskog Hrama: Zašto ste me tražili? Kako to da ste me tražili? Zar vi niste znali da se ja neprestano nalazim na poslu svoga Oca?
Isus je imao jasno osjećanje obaveze koja je na njemu počivala. Nije li On još pre početka svijeta bio gotov da ostavi dom svoga Oca kao Avram i da preda sve svoje dragocenosti za spasenje čovječanstva? Nije li On pre Avrama pošao kao božanski Sijač istine kvaseći svojim
suzama i krvlju sjeme života za naš izgubljeni svijet?
Ne zaslužuje li On od svih nas istu takvu predanost službi njemu i našim bližnjima?

 

Comments are closed.