Comments are off for this post

Kruna sramote ili slave?

Kao što je prorok Isaija prorekao, naš Gospod je prije dvije hiljade godina došao svojem narodu prelazeći put od izlaska iz Egipta do gore Sion. Na tom je putu kao pastir vodio svoje stado, u ruke uzimao jaganjce, nosio ih u svojem naručju i brižljivo njegovao dojilice (Isaija 40,9-11). Otvarao je oči slijepima, uši gluhima i liječio hrome (Isaija 35,5.6). Stupio je na područje “junaka” i oslobodio one koje je držao u ropstvu (Isaija 49,24.25). Potekle su vode, nikla je trava i procvjetalo cvijeće (Isaija 35,1.6.7). Kamo god je došao, donosio je radost i veselje (stih 10).

A sada mu je na obzorju bilo odredište – Jerusalim. Bio je to trenutak kad je trebao zasjesti na prijesto da zavlada kao kralj, kako je to anđeo Gavrilo najavio djevici Mariji (Luka l,32.33). [1] Njegov je slavni ulazak opisao prorok Zaharija: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jerusalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. … On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.” (Zaharija 9,9.10)

Konačno je Mesija došao — kakav radostan dan, dan koji su Izraelci očekivali još od vremena ropstva. Učenici su uzeli magarca kako je Zaharija opisao. Sjeli na njega Isusa. Dok je ulazio u Jerusalem, narod je na putu prostirao plašteve. Klicanje mnoštva bilo je zaglušujuće: “Hosana Sinu Davidovu!” “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9; Luka 19,38) Narod je bio spreman da Ga postavi na Davidov prijesto i proglasi ga za kralja.

A onda je Gospod nad vojskama iznenada ušao u svoj Hram (Malahija 3,1) preuzimajući vlast i čisteći ga kako su to prije njega učinili Jezekilj i Josija. Vladavinom nad Hramom potvrdio je svoje pravo na kraljevsku čast. Veliki broj slijepih, hromih i nejakih došli su da ih ozdravi, dok su djeca klicala: “Hosana Sinu Davidovu!” (Matej 21,15)

Ali čuvari Hrama hladno su primili Isusa i Njegove sljedbenike. Okruniti kralja? Da, okrunit će Ga kao kralja. U stvari, već su skovali planove za posebno “krunisanje”. Uveče prije tog “krunisanja” Isus je poveo svoje učenike na proslavu Pashe, te uspomene na Božje silno oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva. Isus je namjeravao ostvariti još veće oslobođenje. U sitnim satima te noći sveštenici i hramska straža došli su do Njegova zaklona da isprate Kralja na jedinstveno “krunisanje” koju su Mu pripremili (Luka 22,52). Negdje rano idućeg dana odveli su Ga Irodu koji je izvršio “krunisanje” obukavši Isusa u grimizni plašt (Luka 23,11).

Zatim su Ga vratili u palatu upravitelja Pilata. On Mu je skinuo odjeću i dao Ga bičevati (Matej 27,26). Zatim je došlo vojno “krunisanje” – vojnici su prebacili kraljevski plašt preko Njegovih krvavih leđa, spleli vijenac od trnja i pritisnuli Mu ga na glavu, a u ruke stavili žezlo. Rubini u Njegovoj kruni bile su kaplje krvi. Žezlo je bilo crveno. Duboko se klanjajući, pozdravljali su Ga: “Zdravo, kralju židovski!” i uz to pred Njim savijali koljena (Marko 15,16-19).

Vrhunac proslave bila je procesija do mjesta gdje će Ga “ustoličiti”. Okružen četvoricom tjelohranitelja, Isus je predvodio veliku povorku koja je prolazila jerusalimskim ulicama. Nju je činila vojska, kler, učenici i veliko mnoštvo posmatrača. Teško sredstvo Njegova “uzvišenja” stavili su Mu na leđa. Ovaj put Isus nije položio ispit jer se srušio. Jednom izaslaniku iz Afrike ukazana je čast da Ga ponese (Luka 23,26.27).

Mjesto “ustoličenja” bilo je prirodni amfiteatar – brežuljak nad dolinom sa cestom koja je tuda prolazila; tako je mnoštvo moglo posmatrati što se događa. Tu su Isusu skinuli odjeću i podigli Ga pred velikim mnoštvom. Mjesto “časti” Njemu zdesna i slijeva nisu dali Jakovu i Jovanu, kako su to oni tražili, vec dvojici razbojnika. Rimski je upravitelj čak pripremio ploču koja je bila pribijena iznad njegove glave: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” (Jovan 19,19.20) Jedan mu je stražar nazdravio – s posebnim pićem od vinskog octa. Sveštenički starješine i književnici rugajući se proglasili su Ga “Kraljem izraelskim” i “Sinom Božjim” (Matej 27,42.43). Usred svih tih kraljevskih počasti, Kralj je spustio glavu i umro.

Na ovaj je način ljudski rod okrunio svojega Kralja.

Ali se ova “krunidba” pretvorila u nešto sasvim drugo nego što su počinitelji mogli zamisliti. Kraljeva smrt bila je pobjeda neiskazane veličine.

Spasenje
Isus je došao u Jerusalim da donese spasenje svijetu. Rekao je Sionu da slavi jer je došao da ga oslobodi iz ropstva: “Odjeni se najsjajnijim haljinama. … Otresi prah sa sebe. … Skini okov sa svog vrata, izgnana kćeri sionska…. Bili ste prodani nizašto i bit ćete otkupljeni bez novaca.” (Isaija 52,1-3)

Isus je svoju “krunidbu” pretvorio u veličanstveni događaj donoseći spasenje svim krajevima Zemlje. To je bila najveća vijest koju je svijet ikada čuo. Trebalo ju je objavljivati s vrha gora: “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir… i spasenje naviješta govoreć Sionu: ‘Bog tvoj caruje!’” (stih 7)

Isaija je prorekao paradoks između slave i srama: “Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!” A zatim nastavlja sa zapanjujućim preokretom: “Mnogi [se] užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije ličio na čovjeka.” (Isaija 52,13.14) Isusova “krunidba” bila je tako šokantna da su kraljevi pred Njim stisnuli usta (stih 15), a malo njih je povjeravalo toj vijesti (Isaija 53,1).

Ovaj veliki događaj — Isusova “krunidba” kao Spasitelja-Kralja — nije izgledao kao prilika za radovanje. Više je izgledao kao strašni promašaj. Nema sumnje da je to bila parodija pravde, velika uvreda Gospodara Neba. Trebalo je neko vrijeme da “ljupke noge” glasonoša prijeđu po gorama da objave Radosnu vijest, kako je opisano u Djelima apostolskim.

Ko je Onaj koji izbavlja svoj narod? Isaija Ga naziva “rukom Jahvinom”: “Kome se otkri ruka Jahvina?” (uporedi 52,10) Zatim nastavlja: “Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene.” (Isaija 53,2) Dakle, ruka Jahvina je osoba – božanska Osoba. On je Božja “desnica”. On je čovjek: pojavio se iz zemlje kao korijen iz sasušene zemlje. što je prorok želio reći riječima “bit ćete otkupljeni bez novaca” (Isaija 52,3)? Sada objašnjava: “Za naše grijehe probodoše njega, bezakonja naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Isaija 53,5.6) Prilikom svoje “krunidbe” Isus je na sebe uzeo kaznu, bezakonje i prijestup svojeg naroda. Naš mir, naše ozdravljenje, platio je nevjerovatno velikom cijenom. Platio je cijenu otkupa da nas oslobodi, ne novcem, vec vlastitim životom – životom Boga.

Kakve veličanstvene posljedice donosi Njegova žrtva! Time što je ponio naše prijestupe, On nas je opravdao (stih 11). Patnja Njegove duše daje mnoge naraštaje (stihovi 10.11). Kao moćni ratnik otima plijen neprijatelju (stih 12). Zato se Sion može radovati: “Radujte se, kličite, razvaline jerusalimske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jerusalim … da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.” (Isaija 52,9.10)

Trenutak slave
Uzdizanje Isusa usred odbacivanja, zlostavljanja i mučenja od naroda kojeg je došao spasiti, bio je veličanstven događaj. Kao što je rekao Isaija, bio je podignut i uzvišen u trenutku kad obličjem više nije nalikovao na čovjeka (stihovi 13.14). Isus je govorio o prekrasnim rezultatima svojeg podizanja: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.” “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Jovan 3,14.15; 12,32)

Isus je svoje raspeće smatrao trenutkom svojeg proslavljanja. Nekoliko dana ranije rekao je: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.” (Jovan 12,23) Samo nekoliko sati prije hapšenja molio se: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.” (Jovan 17,1) I molitva je bila uslišena. Isus, podignut na krst, lišen svakog ljudskog dostojanstva, bijen i mučen, krvareći, bio je proslavljen. Nasuprot tamnoj noći ljudske mržnje, Njegova je božanska ljubav sjala kao blještava zvijezda. Isusovo umiranje na krstu za grijehe ljudskog roda slomilo je i preobrazilo srca i izazvalo vječno čuđenje i divljenje.

U čemu je bila slava krsta? U Isusovom praštanju svijetu pobunjenika koji su Ga razapeli: “Oče, oprosti im, ne znaju što cine!” (Luka 23,34) Isus je s uživanjem mogao reći najgorem zločincu: “Bit ćeš sa mnom u raju!” (stih 43) Slava je bila u raskinutom Božjem srcu iz kojeg je tekla krv i voda – krv koja pere grijehe i voda koja umirućem svijetu daje život. Ogledala se u Isusovoj nepobjedivoj ljubavi koja lomi srce Njegovih neprijatelja i privlači sve ljude k sebi.

Nebo to radi kako treba
Ljudski rod nije postupio s Isusom kako je zaslužio. Ali kad se vratio na Nebo, nebeske vojske su to nadoknadile u krunisanjui koje je nadmašilo sva krunisanja. Dok ulazi na biserna vrata, anđeoski zborovi pjevaju dobrodošlicu (Psalam 24,7-10). Isus, to zaklano Janje, uzima mjesto na prijestolu, okružen svojim nebeskim “tjelohraniteljima” koji se klanjaju i kliču: “Dostojan si … jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, plemena i naroda.” (Otkrivenje 5,9) A izvan tog unutrašnjeg kruga, deset tisuća po deset tisuća anđela nastoje naći riječi hvale: “Dostojan je zaklano Jaganje primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!” (stih 12)

A onda se velika proslava širi kroz vrijeme i prostor da obuhvati čitav svemir. Svako stvorenje na Nebu (sveti i anđeli) i na Zemlji (ljudi koji su odbacili Isusa) i pod zemljom (sotonske vojske) – svi sudjeluju u posljednjem Isusovom krunisanju govoreći: “Onomu koji sjedi na prijestolju i Jagnjetu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!” (stih 13)

Slava koja zrači s Golgote zauvijek osvjetljava Onoga koji je tako unakažen da Njegova ljepota nadmašuje svaki opis.

Beatrice S. Neall

Izvor: www.adventisti.hr

Comments are closed.