Comments are off for this post

Krik u tami

Dvanaest sati kasnije, u petak u podne. Isus visi na rimskom krstu. Njegova leđa se žuljaju o neotesano drvo – leđa
koja su već izbrazdana otvorenim, ružnim krvavim prugama, razderana do mesa sićušnim komadima kostiju i metalnim kuglama upletenim u rimski korbač, ili bič koji je izranjivao njegovu nježnu kožu prilikom ranijeg batinanja. Nervi, tetive i krvne stanice njegovih ruku i nogu bili su pokidani i probijeni s tri petnaest centimetara dugačka gvozdena eksera, koja je dželat zakucao u drvenu osnovu. Prikovan u položaju okrutno sračunatom da dovede do grčevitog gušenja u procesu disanja, Isus je pokušavao da se malo skupi da bi došao do vazduha, ali da bi to učinio, On mora da se osloni svom težinom na svoje ranjene zglobove na rukama i da oguli izbrazdana leđa o krst, u očajničkom naporu da dijafragmu i grudni koš dovoljno proširi da bi udahnuo malo vazduha. Ali, pri oslanjanju na prikovana stopala, sva težina njegovog tijela prenosila se na koren stopala, izazivajući užasan bol. Nije čudo što su latini skovali riječ «excruciatus» što znači «sa krsta», iz koje potiče i engleska riječ «excruating» – ubitačno.
A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo krst kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni
bol izazvan varvarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj
umetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsimaniji. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i nedelje u nadljudskom bolu. Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijumom koji je ističući kap po kap, bio poslednji ljudski naučni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da tri sata na Golgoti mogu da se izjednače sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako krst za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu tačku.
Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu sa Bogom, ali Isus je
iskusio smrt u stanju da posle nje neće biti vaskrsenja, sa tim užasom Isus je izašao iz Getsimanije i pošao na Golgotu. Prema zapisima jevanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Hristovom srcu se ponavlja očajnička getsimanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadežna stvarnost. Sada nije bilo «Ava», «Tata», «Oče», uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» (Marko 15:34).
Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao sveštenik,
prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: «Bože moj, Bože moj …»
Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne «crne kutije» koju istražni organi nađu poslije avionske nesreće.U večernjim vijestima emitovali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak poslednjih riječi između
nesretnog pilota i nepoznatog glasa sa kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su poslednje pilotove riječi bile: «O Bože moj …» A onda «klik» i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? «Bože moj, Bože moj, zašto…»?
To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to
što ovde imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: «Bože moj, zašto … zašto …zašto …?» Da li se to ovde pita? Ali završimo njegovu rečenicu: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?»
Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstveni riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinjavalo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posledica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili «druge smrti», kako to Jovan opisuje u Otkrivenju 20:6). Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti hiljadama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio sa Evom u prvom vrtu (1 Mojsijeva 3:4) Sotona je kroz istoriju tvrdio da smrt koja dolazi kao posledica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može da nastavi da živi posle griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije
Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: «drugima pomože», rekli su, a «sebi ne može pomoći» (Marko 15:31). Podrugljivi sveštenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kosmosu. Upravo zato što je Isus odlučio da spase nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsimaniji i očajavala na Golgoti? Da spase takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman da izgubi sebe! I tako, tog
kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač sa koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. «Bože moj, Bože moj!» I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.
Cijelog svog života Hristos je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je
govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao da vidi
milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno da razumije. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoj tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce. Spasitelj nije mogao da vidi preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.
«Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na krstu iskusio krajnju strahotu i
krajnji užas završne posledice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Ava, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao «I Gospod pusti na Njega bezakonje svih nas» (Isaija 53:6). Ili apostol Pavle: «Ali Njega, koji ne znadijaše grijeha, (Bog) nas radi učini grijehom, da mi budemo pravda Božija u Njemu» (2Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.
I Isus ju je u cjelosti platio.

Odlomak iz knjige “Od Boga ostavljeni Bog”, autora Dvajt Nelsona

Comments are closed.