Comments are off for this post

Kako sam postala kreacionista?

Sa svojih sedam godina, ležeći u mračnoj spavaćoj sobi i upućujući molitvu Bogu, shvatila sam da su moje riječi odskakale od plafona i udarale me u lice. Bog nije bio sa mnom u srcu, već negdje daleko – a između nas nalazila se velika tama. Nisam mogla da doprem do Njega, a znala sam, tačno sam znala, da je to moja greška. Strah je prodirao do svake koščice moga tijela i odjednom sam morala da potrčim ka bezbjednoj prisutnosti roditelja u dnevnoj sobi. Spustila sam se na pod, obgrlila majčina koljena, pogedala u njeno lice i zaplakala: „Oh, mama! Događa se nešto užasno! Molim se Bogu, ali me On ne čuje; a sve je moja greška.“
Tata je skočio sa kauča i ugasio televizor. To me je šokiralo. Okrenula sam se k njemu i kazala: „Molim te, treba da se moliš za mene! U tom trenutku, moj otac je izgovorio riječi koje, po mom mišljenju, roditelji ne bi smjeli da izuste pred svojom djecom: „Ne mogu da se molim za tebe, Elejn.“ Okrenula sam se majci, ali je on rekao: „Ni majka ne može da se moli za tebe.“

Mama je intervenisala upućujući mi najnježnije ime koje je ona imala za mene. „Oh, Leni, Sveti Duh te poziva na pokajanje.“

Srce mi je snažno udaralo dok je tata nastavljao: „Tvoja majka i ja ne možemo biti spaseni umjesto tebe. Samo ti možeš da uputiš molitvu koja ti je sada potrebna. Vrati se u sobu i moli se.“ U tom trenutku sam panično reagovala: „Ali, šta bi trebalo da kažem? Ne znam šta da kažem!“ Odgovor je bio jednostavan: „Reci Bogu ono što ti je u srcu.“

S bolom u duši, vratila sam se u krevet i stala da izlivam Bogu svoje srce: „O, Bože, mrsko mi je ovo osjećanje i znam da je to moja greška. Molim Te, Bože, oprosti mi. Ne želim da se ikada više ovako osjećam.“ Toplo osjećanje mira proželo je cijelo moje tijelo i ja sam zaspala jer se moj život izmijenio.

U to vrijeme pripadali smo južnim baptistima i držali se konzervativnih vjerovanja koja su podrazumijevala Stvoritelja i skorašnje stvaranje. Ova vjerovanja nisu nailazila ni na kakav izazov sve do mog devetog razreda kada je iz biologije trebalo da napišem sastav o knjizi Čarlsa Darvina Porijeklo vrsta. U to vrijeme bila sam sklona da pročitam samo naslove, uvodne i završne odlomke svakog odsjeka, tako da ne mogu da tvrdim da sam pročitala cijelu knjigu. Međutim, ono što sam pročitala mora da me je sasvim razbjesnjelo. Znam to otuda što mi je nastavnik napisao na radu: „Elejn, ne dozvoli da te ideje jednog čovjeka toliko uznemire.“ Ja sam to ovako prevela za sebe: „Elejn, pametna si koliko i svi drugi, stoga misli svojom glavom.“ Riječi po kojima ću nadalje živjeti i teško od sad mojim roditeljima i učiteljima!

U toku devetog razreda, došlo je do značajne promjene koja je duboko uticala na moju teologiju: u moju crkvu stigao je novi pastor. Njegova prva propovijed bila je o stvaranju, a počeo je tako što nam je rekao da pogrešno razumijemo 1. Mojsijevu. Bila sam šokirana. On nije kazao da smo pogrešno tumačili tekst nego prije da nismo u potpunosti shvatili njegov smisao. Zatim je počeo da nam predstavlja teističku evoluciju. Bila sam uzbuđena. Sada mogu da spojim svoju nauku i svoju Bibliju bez ikakvog osjećanja nelagodnosti. Za vrijeme te jedne propovijedi, potpuno sam prihvatila iznijeti  koncept i odustala od svog Stvoritelja da bih prihvatila „Božanskog vođu“. Teološke implikacije takvog prelaza su zaprepašćujuće, ali četrnaestogodišnja djevojčica nije mnogo znala o teologiji. Brzo sam postala tvrdokorni teistički evolucionista.

Ova promjena u mojoj teologiji nije se ogledala u udaljavanju od Boga, i mada su „političke“ prepirke između dvije kongregacije učinile da oduševljenje mojih roditelja u pogledu pohađanja crkve splasne, moja predanost Njemu bila je snažna kao i uvijek. Zbog svega, moj otac je brata i mene vozio na razne crkvene sastanke. Kad sam napunila 16 godina, dao mi je kola te smo sve više posjećivali crkvu. Bog mi je bio vrlo blizu tokom tih godina iako je moje razumijevanje o tome ko je On postalo nejasnije.

Kad se približila matura, suočila sam se sa ozbiljnim problemom. Bila sam prilično sigurna da otac od mene očekuje da učinim jedno od ovoga: da se udam ili da nađem posao. Nisam baš bila oduševljena nijednom od tih opcija, pa mi je bilo potrebno da dobijem u vremenu. Pohađati koledž bilo je savršeno rješenje! Kao zaljubljenik u nauku, nisam imala problema oko izbora glavnog predmeta – studiraću istoriju. Danas mi to ne zvuči logično, ali u to vrijeme činilo mi se sasvim logičnim. Nisam imala određene planove zato što sam samo željela da iskoritim vrijeme dok ne budem spremna za „stvarni posao“ ili nešto drugo…

Stvari, međutim, nisu išle baš onako kako sam htjela. U drugom semestru bila sam bez svoje volje prebačena na novi predmet, Geološki koncepti za učitelje. Na moje proteste, nastavnik mi je samo naložio da odem kod šefa odsjeka za evidenciju studenata rekavši mi: „Elejn, tebi je u životu neophodna školska disciplina!“ Gunđala sam dok sam išla niz hodnik, ne shvatajući da je minimalna veličina razreda bila fiksirana na osam studenata, a ja sam bila broj osam. Polovinom semestra promijenila sam svoj glavni predmet da bi odslikavao moju strast prema geologiji. Moj otac je bio pomodreo od gnjeva! Njegova devojčica neće ići da radi u naftnim poljima! Stvari nisu išle ni kako je planirao moj tata.

Sledeće godine upisala sam prvi tečaj o fosilima – paleontologija beskičmenjaka – proučavanje životinja bez kičme koje su bile sačuvane u stenama. Kurs je bio fascinirajući i podrazumijevao je putovanja po terenu. Jedno putovanje nikada neću zaboraviti. Brdo je bilo dosta ogoljeno zbog usijecanja puta, i mi smo puzili uz padinu brijega zapažajući korale, puževe i školjke zakopane u raskvašenoj zemlji. Prva sam se uspela na vrh i sjela da uživam u pogledu. Kad sam podigla lijevu ruku, primijetila sam da nešto prianja za moj dlan i pogledala da bih ustanovila šta je to. Sićušna stijena bila je veličine i oblika pšeničnog zrna, Foraminifera, izumrla jednoćelijska morska životinjica. Uronivši šake u njihovu masu i podižući ih dok su one klizile niz moje prste kao pijesak na morskoj obali, bila sam zapanjena mišlju: Kakvom ja to Bogu služim? U mom svijetu teističke evolucije, te životinje su živjele i umrle u nekom katastrofičnom događaju čak prije postanka ljudskih bića. Preplavljeno osjećanjima, srce je htjelo da mi se rasprsne. Ko je to načinio? Samo On! Teološki problem „smrt prije grijeha“ bijesnio je u mom umu. Zar je Bog stvorio životinje sa određenim životnim vijekom? Te životinje nisu dovoljno živjele! Bog ih nije stvorio da umru! Ne! Ne! To nije bio moj Bog! Moj Bog me voli! Zaplakala sam… i niko me nije upitao zašto plačem.

Tako sam sve stavila ad akta. Odbijala sam da razmišljam o takvim problemima sve do otprilike godinu dana poslije medenog mjeseca. Tatina ćerkica se udala za predivnog mladog čovjeka i napustila školu. Upoznali smo se u crkvi, i tokom prve godine našeg braka počeli smo da pohađamo proučavanja Biblije na kojima se koristila knjiga Hala Lindsija The Late Great Planet Earth. Bili smo uzbuđeni! Isus će vrlo brzo doći! Odlučili smo da više saznamo o tim stvarima, i baš tada je u našem gradu otpočela snažna religijska kampanja o proročanstvima  na čijem se čelu nalazio evanđelista Kenet Koks.

Sastanci su bili više nego interesantni, a kratak pregled propovijedi namijenjen posjetiocima sadržavao je sve biblijske tekstove korišćene u toku večeri. Jedva smo čekali da se vratimo kući poslije svakog sastanka. Upoređvali smo te tekstove sa našom knjigom. Sledeće večeri ostajali bismo poslije bogosluženja na času predviđenom za pitanja i odgovore. Ja bih počela: „Hal Lindsi kaže…“, a pastor Koks bi odgovarao: „Da vidimo šta o tome govori Biblija.“

Dok smo proučavali, prvi put u životu činilo nam se da Biblija ima smisla. Poruke su bile životodavna hrana za dušu, i mi smo bili kao u transu zbog svega što smo naučili – sve dok pastor Koks nije održao propovijed „Rođendan Adamove majke“. Nije bilo pitanja te večeri. Ja sam izašla sasvim napred i kazala: „Vi niste pametni! Ne znate čak o čemu govorite! Ja sam geolog i znam da život na ovoj planeti traje bar 600 miliona godina!“

Pastor Koks je imao samo jedno pitanje: „Hoćete li doći sutra uveče? Imam jednu knjigu koju bih želeo da pročitate.“ Nisam bila zainteresovana i nije bilo razloga da ponovo dođem. Onda je Bogom nadahnuti pastor dirnuo u moju pohlepu (dobri stari američki kapitalizam). „Daću vam tu knigu.“ Tata je uvek govorio da ništa nije stvarno besplatno, ali je cena ove knjige bilo samo još jedno predavanje, te smo ponovo došli radi knjige Stvaranje: slučajnost ili namera? od Harolda Kofina. Dr Kofin pisao je o stenama koje sam ja izučavala tri godine, ali njegova tumačenja informacija bila su u skladu sa konzervativnim  objašnjenjem Svetog pisma. Cele noći sam prelistavala knjigu čitajući nasumice odlomke iz dobijene knjige. Ujutro sam znala da podaci nisu problematični; problem se nalazio u tumačenjima koja sam ja slijepo bila prihvatila kao činjenicu. Zadovoljstvo je prožimalo moj um a jedna misao je dominirala: „Ponovo mogu da vjerujem Bibliji.“

Otada sam se susretala sa nekim ozbiljnim naučnim argumentima i informacijama koji su se pokazali kao stvarni izazov za moju vjeru. U svom svakodnevnom radu, čitam časopise i razgovaram sa ljudima koji me podsjećaju da ono što vjerujem nije norma unutar naučne zajednice. Prolazeći kroz sve to, ustanovila sam da, ukoliko uklonim retoriku, objašnjenja i tumačenja, ostaju činjenice i, u većini slučajeva, informacije su u saglasnosti sa biblijskim razumijevanjem zemaljske istorije. Priznajem da ima stvari za koje nemam odgovore. One ne mogu da uzdrmaju moju vjeru već mi samo pružaju stimulativne teme za molitvu, razmišljanje i istraživanje, zato što moja vjera nije zasnovana na naučnim podacima; ona je zasnovana na živom, intimnom iskustvu sa Bogom i Njegovom Riječju.

To je Njegov dar.

Elejn Kenedi

Comments are closed.