Comments are off for this post

Kako može beskonačni Bog imati osjećanja kakva mi imamo?

Veliki putnički avion koji eksplodira u vazduhu, poludjeli ubica koji iz automata gađa nevinu djecu u školskom dvorištu, zemljotres koji ubija hiljade usnulih ljudi – kako jedan svemoćni Bog posmatra takve stvari sa neba i dopušta da se događaju, ako voli i ima osjećanja? Milioni ljudi htjeli bi da vjeruju u Njega, ali se pitaju da li je On jedno pasivno Božanstvo poput Bude, odsutni Gospodar koji zanemaruju svoje zakupce na planeti Zemlji.

Ako je Biblija u pravu kad kaže da je Bog božanska osoba, lako je pretpostaviti da je On udobno smješten u savršenoj sigurnosti, besmrtan, da uživa u stalnom zadovoljstvu s milionima anđela koji Mu služe. S naše tačke gledišta, stanovnici Beverli Hilsa ne moraju da brinu o beskućnicima i prosjacima u Kalkuti.

Deizam je široko rasprostranjena pretpostavka da je Bog, mada postoji, hladno odsutan, prepuštajući nas našem nevještom „ja“. Kako takva ideja rađa sebičnost, ona je veoma loša vijest. Ako je Broj Jedan ljubitelj broja jedan, zašto se i mi ne bismo isto tako ponašali? Pretpostavka da je Bog isto tako sebičan i ravnodušan kao mi predstavlja stvaran razlog zašto je „ja iznad svega“ postalo tako popularna filozofija. Sva sebičnost ovog svijeta proističe ili iz pogrešnog pojma o Bogu ili od otvorenog odbacivanja istine.

Biblijska slika Božjeg pravog karaktera otkriva Ga kao Ličnost, koja ima i ljudsku dimenziju. On zacijelo brine, On osjeća zemaljske bolove i nije ravnodušan. On je osjetljiv i saosjećajan, što znači da duboko osjeća patnju. U stvari, On ne može da se smiri sve dok se na Zemlji nalazi ijedna nesrećna osoba. Bol Njegovog srca je neprestan zato što je On beskrajno blizu ljudskog roda. Na primjer, Njegova uključenost u najtananije nijanse čežnji našeg srca je izuzetno praktična: „Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? Pa nijedan od njih neće pasti na zemlju bez Oca vašega“ (Matej 10,29). On se kao dio nas do te mjere unosi u sva naša iskustva da svojim nervnim završecima osjeća naš bol tako potpuno kao i mi sami, čak daleko više, jer mi nikada nismo u punoj mjeri svjesni potencijala patnje. Tinejdžer koji se odaje drogi ili nemoralu ne može da predvidi agoniju u svojoj budućnosti; Bog vidi i osjeća sve to unapred. (O, kada bi i tinejdžeri to mogli!)

Govoreći o stradanju Božjih sledbenika na Zemlji, Isaija kaže: „U svakoj tuzi njihovoj on bješe tužan… Podiže ih i nosi ih sve vrijeme“ (Isaija 63,9). Hristovo ime je „Emanuilo“ što u prevodu znači „s nama Bog“ (Matej 1,23). Drugim riječima, nema bola koji ljudsko biće poznaje a da ga On već nije osjetio. Isaija dalje objašnjava božansku svjesnost naše patnje: „A on bolesti naše nosi i nemoći uze na se… On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kar beše na njemu našega mira radi“ (Isaija 53,4.5). Naše inače nesnošljivo postojanje može biti preobraženo jednostavnim vjerovanjem – koje se nažalost često odbacuje – da je Bog osjećajna Osoba puna ljubavi.

Čak i usred nevolja, mi kao ljudska bića još uvijek uživamo u ogromnom miru, mada možda nismo svjesni njegovog pravog izvora. Isaija zapravo kaže sledeće: Niko od nas ne može osjetiti dobrobit ijednog trenutka prolazne sreće koja mu biva „odobrena“, ukoliko račun božanskog Stradalnika nije već „zadužen“ umjesto našeg. To je istina koja leži u osnovi svake ljudske radosti, svakog proljećnog dana, svake sočne jagode.

On je bio odbačen na Zemlji i prognan, jer su ljudi izjavili: „Nećemo da ovaj vlada nad nama“ (Luka 19,14). Umjesto gorkog odbacivanja koje je On osjetio, mi doživljavamo da nas On bezuslovno prihvata, baš kao i Otac. Čudno je što je On ne samo oprostio svojim ubicama, nego što nas u velikoj ljutini nije prepustio nezgodama naše ljudske sudbine. Mi uveliko zaslužujemo da ostanemo bez Njega, ali u najvećoj mogućoj mjeri On nas uvjerava: „Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Matej 28,20).

Isusov posao bio je da otkrije činjenice o karakteru svog Oca. Ne samo da su Hristos i Otac jedno, nego je Hristos, budući da je uzeo našu ljudsku prirodu, u stanju da se uživi u naše čežnje i naša iskustva. Ovo djeluje zapanjujuće našem umu, jer smatramo da je teško povjerovati da dobra vijest može biti toliko dobra. A jeste. No, naše pitanje glasi: Ako je Bog toliko zainteresovan za nas, i ako je svemoćan, ako osjeća naše patnje, kako može dopustiti da se zlo i dalje nastavlja?

Da li On čini sve što je u Njegovoj moći?

Biblija otkriva kosmički sukob koji se odvija iza scene. Postoji veoma dobar razlog za ono što, površno gledano, djeluje kao Njegova nezainteresovanost. Istina je, pak, da je On vrlo zainteresovan. Ali, On ima neprijatelja koji ratuje s Njim. To objašnjava ono što izgleda kao tajanstvena Božja nemoć. Nas ne iznenađuju pobune i ratovi na Zemlji, ali ko bi očekivao da se tako nešto dogodi na nebu?

A upravo se tamo začelo zlo: „I posta rat na nebu; Mihailo (drugo ime za Hrista – videti Juda 9 i 1. Solunjanima 5,16) sa svojim anđelima zarati na aždaju. I aždaja i njeni anđeli zaratiše, ali ne odolješe i ne nađe im se više mjesta na nebu. I bi zbačena velika aždaja, stara zmija, zvana đavo i satana, koja zavodi sav svijet, ona bi zbačena na zemlju i njeni anđeli bjehu zbačeni s njom… Teško zemlji i moru, jer đavo siđe k vama s velikim gnjevom znajući da ima malo vremena“ (Otkrivenje 12,7-12).

Tokom Drugog svetskog rata, podanici britanske krune prolazili su kroz teške muke. Na prestolu je u to vrijeme bio dobar i osjećajan kralj Džordž VI sa svojom dražesnom kraljicom. Kralj je svakodnevno slušao vijesti o razaranjima, i srce mu se kidalo dok je saučestvovao u agoniji svojih podanika. On bi rado okončao rat u bilo kom trenutku, samo da je mogao. Ali rat nije bio njegova zamisao. Adolf Hitler izazvao je sukob, i bezbjednost Evrope iziskivala je da se rat vodi do gorkog kraja.

To je samo letimičan pogled na problem koji Bog ima. Neprijatelj je otpočeo veliki rat protiv Njega – i to je borba koju Bog nije izabrao. Kosmička drama sukoba između dobra i zla otpočela je u I činu – ratu na nebu u kome je sotona bio poražen. Drugi čin je naše djelo, pobuna na ovoj planeti. Naši prvi roditelji, Adam i Eva, predali su ovaj svijet vlasti Božjeg neprijatelja i sami postali zarobljenici. Ovdje je pobunjenik uspio da nadoknadi ono što je izgubio u I činu. Božja ljubav nije mogla da napusti svijet. Sama priroda te ljubavi zahtijevala je od Njega da nas izbavi. I tako dolazimo do III čina. Otac mora da podnese težinu saosjećanja sa ljudima u agoniji na ovoj planeti, dok veliki sukob između Hrista i sotone ne bude razriješen.

Hristos je došao prije dve hiljade godina da od vladara ovog svijeta zatraži mjesto koje Mu po pravu pripada. Da je bio prihvaćen, odavno bismo ostvarili svetski mir, bezbjednost i sreću za kojima čeznemo. Ali pošto je bio odbačen, razapet, izbačen iz sopstvenog svijeta, sama planeta je još uvijek u pobuni protiv Njega i ne priznaje Njegov autoritet, baš kao što nacisti nisu priznavali autoritet Džordža VI ili Franklina Ruzvelta.

Premda danas ima ljudi koji svim srcem prihvataju Hrista kao punopravnog Vladara ove planete, oni su u manjini, boreći se „podzemnim putevima“, da tako kažemo. Gospod silno želi da se vrati na ovu planetu kako bi učinio kraj košmaru sebičnosti i grijeha sa svom pratećom svirepošću. On nipošto ne sjedi besposlen, niti uživa u nebeskoj raskoši dok ovdje bjesni rat. Njegova ljubav prema svijetu je izuzetno jaka. Sam svemir jedva čeka na kosmički Dan pobjede kada će okrutni neprijatelj zauvijek biti poražen (Rimljanima 8,19-23).

Jedno od najdubljih otkrivenja Svetog pisma glasi da je jedan naš dan pred Bogom kao hiljadu godina (2. Petrova 3,8). Nama je najmračniji dan uvijek kratak, jer je bol koji možemo da osjetimo ograničen, samo naš sopstveni ili u najboljem slučaju saosjećanje koje gajimo prema nekolicini nama bliskih osoba. Međutim, Bog u svojoj beskrajnoj osjetljivosti mora osjećati bol svakog čovjeka na Zemlji. Sigurno je da Mu zbog toga jedan naš kolektivni dan mora izgledati kao hiljadu godina. On je daleko svjesniji patnje nagomilane u jednom danu nego mi. Zamislite šta znači učestovati u agoniji miliona, da, milijardi ljudi! On nikada ne može da ode na spavanje poput nas (Psalam 121,3). Otuda Njegova tolika čežnja da se patnja okonča. Njegovo rješenje za svjetske probleme beskrajno je efikasno: nisu to samo flasteri koji privremeno rješavaju problem u spektakularnim ili beskorisnim eksperimentima. On mora doprijeti do korjena ljudskih problema – do grešne sebičnosti ušančene u ljudskom srcu. Sva patnja na ovom svijetu je na neki način njena posledica. Da bi se riješio problem, taj izvor zla mora biti potpuno uklonjen. To ne znači da treba istrijebiti sebične ljude, ali sebičnost mora biti iskorijenjena. Ovo se pak ostvaruje objavljivanjem i isticanjem dobre vijesti o onome što je Hristos učinio na krstu i što nastavlja da čini kao Prvosveštenik ovog svijeta, kao Spasitelj koji izbavlja od tog grijeha.

Sotona se tome suproti. Njegov uporan stav je njegova tvrdnja da Hristova žrtva i Njegova služba koja je u toku predstavljaju beskoristan posao. Pogledajte, osmjehuje se on podrugljivo, svijet je gori nego što je bio u trenutku kada je Sin Božji umro da bi ga spasao! Da bi odgovorilo na tu optužbu, jevanđelje mora da proizvede divnu promjenu u vjerovanju čovječanstva, i tako dokaže da plan spasenja nije napravljen uzalud. Tako stižemo do IV čina. Postoji li takvo jevanđelje? Da li je ono zaista dobra vijest? Ima li ono snage? Ako je to slučaj, kako djeluje? Dragocena poruka koju Gospod šalje svijetu nije gromoglasna i munjevita osuda grijeha, nego okrepljujuća vijest o daleko izobilnijoj blagodati. Upravo to prodire do najvećih dubina ljudskog zla i mijenja srca.

Izvor: Odlomak iz knjige “Moćna dobra vijest”, Robert Dž. Vilend

Comments are closed.