Comments are off for this post

Josifova samokontrola

Samokontrola je potčinjavanje svoje volje Božjoj volji, život prema božanskim načelima, a ne prema oklonostima. Samokontrola je navika na red u svim životnim poslovima bez obzira na teškoće koje se javljaju. Ona znači prihvatanje Božje volje za obrazac ponašanja u svim situacijama, i Božje riječi kao pravila za svakodnevno vladanje. Ljudi i žene koji vladaju sobom nisu igračka u rukama iskušenja. Oni se vladaju po istini i ravnaju prema principima. Ne prodaju načela za ljudsku pohvalu niti skreću s dužnosti da bi izbjegli nečiju mržnju. Pravilo njihovog života je Božja mudrost, a ne ljudska filozofija. Vrijeme polaganja temelja za zgradu principa u kojoj se živi i radi je mladost. Mladost je vrijeme sjetve koje određuje žetvu u ovom životu i zauvijek. Samokontrola vodi uspostavljanju dobrih navika, a iskorjenjivanju loših.

Josifov život svijetli od njegove rane mladosti kao živi primjer zadivljujuće samokontrole, koju nikakva iskušenja nisu mogla slomiti. Njegovo mišljenje i njegov izbor u svakom trenutku bili su na liniji Božjeg straha i mudrosti. Njegove namjere su ostale čiste uprkos najprljavijim
iskušenjima. Pravac njegovog kretanja mogao se sa sigurnošću predvidjeti, bez obzira na klizav teren. Josifova samokontrola počela je pod krovom očevog šatora, a krunisana je najvišim položajem na dvoru jedne od najvećih imperija staroga svijeta.
Potomak sumerskog plemića iz grada Ura, sin Rahilje i Jakova, Josif je bezbrižno živio u Hananu pod budnim okom svoga brižnog oca. Majka muje umrla pri rođenju njegovog mlađeg brata, ali je otac preuzeo sve dužnosti roditelja i vaspitača. Prve godine njegovog djetinjstva bile su presudne za formiranje njegovog karaktera. Poštovao je očeva uputstva i pokazivao ljubav i poslušnost zahtjevima Božje volje. Već kao dječak davao je dokaze svoje moralne ozbiljnosti i čvrstine. Naučio je da savlađuje svoje želje i prohtjeve, i to se pokazalo kao presudno u njegovom kasnijem životu.
Rijetka unutrašnja ljepota zračila je cijelim njegovim bićem. U svom svakodnevnom životu pokazivao je izrazite osobine jednog plemenitog duha, bratsku pažnju i sinovsku nježnost. Kad je ostao bez majke, dvostruko jače se njegovo srce privilo uz oca. Ljubav je bila obostrana.
Čak je Jakov “volio Josifa više nego ijednog svoga sina”. 1. Mojsijeva 37,3. Iako to nije bila očeva bezrazložna pristrasnost, ipak je postala uzrok mnogim Josifovim nevoljama. Iako je Josif ljubio svoju braću, oni su ga omrzli. “A braća vidjevši gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrzeti na nj.” 1. Mojsijeva 37,4. Iznenada im se pružila prilika za osvetu i oni su je iskoristili. Nisu se obazirali na to što je Josif prešao cijelu pustinju da bi ih našao i donio im ponude od kuće, uhvatili su ga s namjerom da ga ubiju, ali su učinili nešto što je bilo gore od smrti: prodali su ga kao roba madijanskim trgovcima. Ovi su ga odveli u Egapat i preprodali Petefriju, zapovjedniku faraonove garde.
Od očevog ljubimca postao je bijedni rob. Njegova šarena haljina je umrljana krvlju jednog zaklanog jareta i poslana ocu sa okrutnom porukom: “Nađosmo ovu haljinu, vidi je li haljina sina tvojega ili nije.” 1. Mojsijeva 37,32. Jakovljeva nepromišljena pristrasnost dovela je do teških posledica. Ne samo da je privremeno izgubio Josifa, nego se i Josif kao sin ljubimac iznenada našao u ulozi poslednjeg sluge u tuđoj kući. Ali u tim gorkim trenutcima Josifove misli su se okrenule Bogu za pomoć.
Od ranog djetinjstva naučio je da ljubi Boga i da mu se obraća. Sada su sve očeve lekcije živo iskrsle pred njegovim uplakanim očima. Njegov otac bio je daleko, ali Bog njegovog oca bio je s njim. To mu je vratilo povjerenje i snagu. Odlučio je da mu se potpuno preda i da mu služi u tuđini kao kod kuće.
Josif se našao na prekretnici, ali je izabrao stazu dužnosti, i to ga je spaslo. Njegov očajan položaj doveo ga je u najbližu vezu s Bogom, i ovaj ljepuškasti mladić preobrazio se u čovjeka odreči, razumnog, hrabrog i načelnog. Prihvatio je Božju volju kao najvišu vlast nad sobom, i time zadobio kontrolu nad svojim osjećanjima i željama. Ubrzo se njegov izbor pokazao kao pravilan. ,,I Gospod bješe s Josifom, te bi srećan… i gospodar njegov vidje da je Gospod s njim … i postavi ga nad cijelim domom svojim.” 1. Mojsijeva 39,2-4.
Sve dotle je Josif ostao neokaljan grijehom u neznabožačkom Egiptu. A kada se tome najmanje nadao njegova samokontrola je bačena u najžešći okršaj sa samim sobom. Iskušenje kojem je bio izložen izgledalo je jače, lukavije i neodoljivije od svih drugih. Njegova neviđena
moralna čistota i ljepota karaktera koja je ozarivala njegovo mladićko lice bila je izavov za neprijatelja; gospodarica je riješila da ga osvoji po
svaku cijenu.
Juriš na tvrđavu Josifave samokontrole došao je kad su propali svi manevri sotonske strategije i ženskog lukavstva. Josif je bio svjestan posledica zatvaranja svih kapija gospodaričinoj ljubavi. Znao je da ga čeka nemilost, tamnica a možda i sama smrt. Njegova cijela budućnost zavisila je od njegove samokontrole. Ali, prije nego je kocka bačena, odluka je bila donesena. Na otvoreni izazov nije dugočekao, ali ga je dočekao spreman. Ostavljajući svoju haljinu u rukama nasrtljive gospodarice, Josif je otkrio svu silu hrišćanske samokontrole: savršenu hladnokrvnost, promišljenost i prisebnost. Bježeći od grijeha, Josif se približio prijestolu Svevišnjega. Odužujući se gospodaru
povjerenjem za povjerenje, Josifova prva misao bila je Bog. Znao je da se uvijek nalazi u njegovom prisustvu, i nije ni pomislio da ga iznevjeri. Vodeću misao svoje samokontrole izrazio je riječima: „Kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?” 1. Mojsijeva 39,9.
Da Petefrije nije bio uvjeren u Josifovu nevinost, Josif bi smjesta bio kažnjen smrću. Ovako, on ga je samo poslao u zatvor, ali za Josifa
je tamnički prag bio podnožje faraonovog prijestola. Iz tamnice je stupio pred faraona. Njegova samokontrola bila je bogato nagrađena. Kako
su divno zvučale faraonove riječi punog priznanja njegove nevinosti: “Nema nikoga tako mudra i razumna kao što si ti … Evo postavljam te nad svom zemljom Misirskom. I skide faraon prsten s ruke svoje i metnu ga Josifu na ruku.” 1. Mojsijeva 41,39.

Comments are closed.