Comments are off for this post

Jednostavnost – metod uspjeha

Život je suviše svečana i sveta odgovornost, pa ipak je i među hrišćanskim vrlinama iz godine u godinu sve manje one srdačne jednostavnosti, koja spada među istaknute karakteristike Hristovih sledbenika. Za mnoge hrišćane ovoga vijeka vrijednost stvari mjeri se prema spoljašnjim vrijednostima, i mnogi od njih su zadovoljni samo prvim koracima u izgradnji hrišćanskog karaktera.
I dok se pažnja vjernika obraća sve više spoljašnjem “obličju pobožnosti” i bogosluženju, ne može se reći da raste i žar pobožnosti koja se ogleda u hrišćanskoj jednostavnosti i ozbiljnom posvećenju. Prava hrišćanska jednostavnost ogleda se upravo u unutrašnjem obraćenju srca, u ozbiljnosti razmišljanja i molitava. Njoj je strano svako razmetanje i paradiranje; prava hrišćanska jednostavnost počinje pražnjenjem srca od želje za dopadljivošću i punjenjem duše svakodnevnim molitvama. To je ona hrišćanska jednostavnost na koju je nadahnuti apostol mislio kad je pisao crkvi u Korintu: “Ali se bojim da kako, kao što zmija Evu prevari lukavstvom svojim, tako i razumi vaši da se ne odvrate od prostote koja je u Hristu.” 2. Korinćanima 11,3.
Kad lična religija opada u svojoj unutrašnjoj sili i jednostavnosti, tada raste u spoljašnjoj pompeznosti i sjaju. Svaki korak u odvajanju od jednostavnosti i prirodnosti hrišćanskog karaktera predstavlja odvajanje od Hristovog života i učenja. Svaki takav korak znači takođe
odvajanje od žive duhovnosti i prihvatanje mrtvog formalizma. Istorija hrišćanstva puna je primjera vjerskih zajednica koje su jedna za drugom gubile svoju silu kad su izgubile svoju jednostavnost …
Od svoga djetinjstva Hristos je upravo otkrivao silu božanskog principa jednostavnosti. Njegov čitav život bio je sušta suprotnost religijskom razmetanju i isticanju sjaja crkve njegovog vremena. Svojim jednostavnim životom Isus je ukazivao na bezvrijednost farisejskog čišćenja čaše samo spolja. Ne samo riječima nego i primjerom Hristos je ukoravao farisejsku razmetljivost svoga doba: “Teško vama književnici i fariseji, licemeri, što čistite spolja čašu i zdelu, a iznutra su pune grabeža i nepravde.” Matej 23,25.
Čista Hristova religija traži od svojih sledbenika jednostavnost i prirodnu prefinjenost kao unutrašnju ljepotu karaktera i odbacivanje svega što je vještačko i lažno. Najveći Učitelj svijeta bio je poznat kao onaj kome su se divili zbog njegove jednostavnosti. On je živio isto tako jednostavnim životom kao što su bile jednostavne njegove riječi kojima je iznosio božanske istine.
Čak su i djeca mogla da shvate Hristove riječi koje su istovremeno pobuđivale pažnju najvećih mislilaca onog vremena. Hristos je u jednostavnosti sijao sjeme evanđelja u umove i srca svojih slušalaca. Njegova slava bila je u božanskoj jednostavnosti.
Čak ni Hristovi učenici nisu bili slobodni od shvatanja svoga vremena koje je svaku jednostavnost u načinu mišljenja i vladanja smatralo djetinjskom nedozrelošću. Iako je bilo potrebno da upoznaju prirodu Hristovog carstva milosti i istine, to još nije bilo sve! Više od svega bila im je potrebna promjena srca ili načina razmišljanja i shvatanja. Trebalo je da počnu da cijene ono što su fariseji prezirali, i da odbace ono što su književnici i sveštenici smatrali vrijednim: častoljubivo razmetanje svojom spoljašnjom pobožnošću. Da bi svoje učenike doveo u saglasnost sa svojim principima, Isus je jednoga dana uzeo u krilo jedno dijete i nježno ga milujući rekao: “Ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko. Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskome. I koji primi takvo dijete u ime moje, mene prima.” Matej 18,3-5.
Ove divne Hristove riječi o jednostavnosti kao vrlini hrišćanskog karaktera u to vrijeme djelovale su gotovo sablažnjivo, ali je Isus dodao još nekoliko riječi u odbranu ovog velikog principa Neba: “A koji sablazni jednoga od ovih malih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da se obijesi kamen vodenični o vratu njegovu, i da potone u dubinu morsku.” Matej 18,6.
Prava hrišćanska jednostavnost je jednostavnost male djece. Biblija je najveći učitelj takve jednostavnosti — istrajne u dobrim djelima, ljubazne i promišljene u izražavanju krotosti, vjernosti i ljubavi. Takva jednostavnost prikazuje Hrista svijetu na najbolji način. Jednostavna prirodnost, zaboravljanje sebe i prostodušna ljubav jednog djeteta predstavljaju osobine nebeske vrijednosti u karakteru jednog Hristovog sledbenika. Prava jednostavnost takođe je karakteristika prave veličine. To je ona ista jednostavnost koja se ogledala u riječima mladih hrišćana na vavilonskom dvoru: “Neka nam se daje varivo da jedemo i vode da pijemo.” Danilo 1,12.
Hrišćanin koji se drži Hristove jednostavnosti u svim svojim navikama, obuzdavajući apetit i strasti, može da održi svoje duhovne snage u najboljoj kondiciji; kao Danilo i njegovi vjerni drugovi, biće oštrouman, razborit i brz da uoči sve što zahteva akciju ili misao, i da brzinom munje opaža razliku između onoga što je sveto i što nije, spreman da se prihvati svakog časnog posla na slavu Božju i dobro svih ljudi.
Danilova jednostavnost pokazala se kao pravi metod uspjeha mladih u školovanju i karijeri. Već poslije deset dana jednostavnost u ishrani donijela je rezultate neoborive vrijednosti: “A poslije deset dana lica im dođoše lepša i mesnatija nego u svih mladića koji jećahu carsko jelo.”
Danilo 1,15.
Ne samo po svom fizičkom izgledu Danilo se bitno razlikovao od svojih kolega koji su hrišćansku jednostavnost zamijenili neznabožačkom razmetljivošću i neumjerenošću. Na ispitu pred samim carem Danilo je bio “deset puta bolji” (Danilo 1,20) od svih drugih. Bio je to nesumnjiv dokaz u prilog vrline jednostavnosti u jelu i piću, navikama i običajima. Danilo je bio u to vrijeme već odrastao mladić , ali u svom karakteru je zadržao zlatnu nit djetinje jednostavnosti, koja ga je uvrstila u red najpravednijih i najvećih karaktera Biblije. Slično Noju i Jovu, i Danilo je mogao “pravdom svojom izbaviti dušu svoju” (Jezekilj 14, 14). Ali ta pravda nije bila zemaljskog porijekla: bila je to Hristova pravda čiji je sjaj bila jednostavnost i samopožrtvovnost.
Danilova djetinjska jednostavnost sadržavala je zrelost i mudrost odraslog čovjeka i žene. Djeca hrišćanske jednostavnosti ipak nisu “više mala djeca, koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauke, u laži čovečjoj, putem prevare, nego vladajući se po istini i ljubavi da u svemu uzrastemo u Onome koji je glava, Hristos”. Efescima 4,14.15.
Hrišćanska jednostavnost i bezazlenost isključuju svako lukavstvo i obmanjivanje, svaku ljubomoru i lažljivost. Kad se primjenjuju u domu, one čine od njega rajsko mjesto, izvor svetlosti i blagoslova.
Prava jednostavnost znači strpljivost i plemenitost, oslanjanje na svoje snage i zadovoljstvo u malim dužnostima. Hristos je hodao Zemljom u dostojanstvu jednog cara i jednostavnosti jednog bezazlenog djeteta, Zar onda nije vrijedno sprijateljiti se s Hristom da bismo stekli hrišćansku jednostavnost?

Comments are closed.