Comments are off for this post

Izliječenje uma i osjećanja

“On je onakav”, kaže Biblija za čovjeka, “kako u sebi misli.” Drugim riječima, ljudi koji gaje ogorčene misli i pokazuju ljutit stav prema svojim protivnicima, često postaju ogorčeni i ljutiti ljudi. Postaju zatočenici sopstvene mržnje, ne mogu da obuzdaju srdžbu koja ih drži u svojim kandžama.

Ovo je bio problem i Elizabete Moris (Elizabeth Morris), žene iz malog grada u Kentakiju u SAD , koja mi je pričala o svojoj izvanrednoj promjeni od jedne ljutite i ogorčene žene u osobu koja je doživjela oslobođenje i naučila da bude milostiva. Elizabeta je opisala kako je sjedjela do kasno u noć dva dana prije Božića 1982. godine čekajući svog sina Teda da se vrati kući s posla u tržnom centru. Upravo je završio prvi semestar fakulteta i radio da zaradi nešto dodatnog novca tokom božićnog raspusta. Međutim, u 22 sata i 40 minuta Elizabeta je dobila telefonski poziv od kog svi roditelji strepe: “Gospođo Moris, ovdje bolnica”, rekao je glas. “Vaš sin je imao nesreću. ”kako se ispostavilo, jedan mladić koji je vozio pijan – zapravo, čiji je nivo alkohola u krvi bio tri puta veći od dozvoljenog prešao je u suprotnu traku na autoputu i direktno udario u Tedov auto. Pijani vozač je bio samo lakše povređen, ali, do jutra, osamnaestogodišnji Ted Moris je umro. Elizabeta i njen muž Frenk bili su potpuno slomljeni. Ted je bio njihov jedinac, dobra osoba sa sjajnim izgledima za budućnost – a iznenada je nestao. Gnjev Morisovih se rasplamsao kada je dvadesetčetvorogodišnjaku koji je ubio Teda za ovaj zločin data samo uslovna kazna. Elizabeta mi je rekla da je mržnja u njoj bila kao požar koji proždire suvu preriju, zauzimajući svaki dio njenog bića.

Neprestano je u svom umu vrtjela mentalne slike prizora iz te kobne noći, kao neki horor film. Žudjela je za osvetom. Zamišljala je kako vozi niz ulicu i nailazi na Tomija Pigidža, čovjeka koji je ubio njenog sina, kako ga udara svojim kolima, prignječivši ga uz drvo i gledajući ga kako pati u agoniji i polako umire. Potrošila je mnogo svog slobodnog vremena prateći Tomija, u nadi da će ga uhvatiti kako krši uslovnu kaznu, da bi ga na taj način poslala u zatvor.

Tokom vremena njena gorčina i negativno držanje počeli su da prave razdor između nje i njenog muža. Počela je da odbija od sebe prijatelje. Prestala je da se smije i uživa u životu. Ovo je psihološki razlog zbog kog opraštanje ima toliko mnogo smisla. Život ljudi koji gaje gnjev zatrovan je gorčinom. To održava njihov bol živim, umjesto da izađu izvan toga. Gorčina ih osuđuje na to da stalno iznova pate. Elizabeta je to opisala kao “rak koji izjeda iznutra”.

Očajnički je željela pomoć, ali je proteklo neko vrijeme prije nego što je otkrila lijek. Elizabeta je shvatila da je njen nebeski otac takođe izgubio svog jedinog sina a ipak, dok je patio na krstu – prije nego što je umro kao otkup za zlo koje je činila i sama Elizabeta – Isus je pogledao nemilosrdne vojnike koji su bili odgovorni za njegovo mučenje i rekao: “Oče, oprosti im; jer ne znaju šta čine.”

Tako je Elizabeta shvatila da je došlo vrijeme da pruži oproštaj čovjeku koji je ubio njenog sina jedinca. To je trebalo da bude akt njene volje. To je i učinila. Tokom vremena, kako je njen stav počeo da se mijenja, ne samo da se oslobodila gorčine, nego su ona i njen muž postali sposobni da izgrade pozitivan odnos sa ubicom svog sina.

U stvari, upravo je njihov prijateljski stav uticao na Tomija Pigidža da počne slijediti Hrista i promijeni svoj život. Ova priča ima nevjerovatan epilog: Elizabetin muž, sveštenik, na kraju je krstio Tomija, a kada je Tomi izašao iz vode, što simboliše obnovu života kroz Hrista, zagrlili su se i zaplakali. On je kasnije obavio Tomijevo vjenčanje.

Sada se Morisovi svake nedelje voze u crkvu s Tomijem i njegovom suprugom, i zajedno slave Boga koji daje drugu šansu!

Odakle Morisovima snaga da urade ovako nešto? Napustili su svoju mržnju prema Tomiju, ubici Tomiju, i prihvatili ga kao ličnost koja je dragocjena Bogu. Rezultat je bio lični mir koji prevazilazi ljudsko shvatanje. “Ne mogu da izrazim kako je prijatno napredovati u životu, ponovo se smijati, konačno se osloboditi tereta mržnje koji me je vukao na dolje”, rekla mi je Elizabeta. Ovo je jedna od najvećih prednosti opraštanja onima koji su nas povrijedili.

Neutralisanje gnjeva opasnog po život

Elizabeta Moris je rekla nešto što mi se učinilo pretjeranim, ali sam kasnije shvatio da je to bilo zastrašujuće tačno: “Da nisam oprostila Tomiju”, rekla je, “mislim da bi me to na kraju uništilo. ”Čitao sam više naučnih studija koje pokazuju da gorčina i nakupljanje gnjeva ne samo da prave zbrku u čovjekovom umu, nego takođe ozbiljno ugrožavaju rad organizma. U jednom članku Njujork Tajmsa objavljeno je: “istraživači su u poslednje vrijeme sakupili veoma mnogo podataka koji ukazuju na to da hroničan gnjev oštećuje tijelo u jednakoj mjeri, ako ne i više od pušenja, gojaznosti i ishrane bogate masnoćama. Prema tome, gnjev u velikoj mjeri povećava opasnost od prerane smrti.

”U jednom istraživanju na Univerzitetu Mičigen ispitivana je grupa žena koje su dugo u sebi nosile gnjev, da bi se vidjelo kakve su posledice takvog načina života. Ove žene su praćene osamnaest godina, a rezultat je bio iznenađujući: tokom istraživanja, tri puta više smrtnih slučajeva bilo je među ženama s potisnutim gnjevom nego kod onih koje nisu imale takvu vrstu gorkog neprijateljstva. Slično istraživanje rađeno je tokom dvadeset pet godina na muškarcima koji su diplomirali na medicinskom fakultetu Univerziteta Sjeverne Karoline. Rezultati su pokazali da su ljekari sa skrivenim neprijateljstvima umirali šest puta češće od onih koji su umjeli da opraštaju.

Postoji i mnoštvo primjera iz života. Jedna ljekarka koja je poslije drugog svetskog rata pomagala žrtvama koje su se oporavljale od zlostavljanja u nacističkim logorima, primijetila je začuđujuću pojavu među svojim pacijentima. Oni koji su odlučili da oproste ono što im je učinjeno, bili su u stanju da obnove svoj život, uprkos mukama koje su doživjeli. Međutim, ljudi koji su bili zarobljeni gorčinom bili su mnogo lošijeg opšteg zdravstvenog stanja. Medicinski dokazi su jasni. Nije pretjerano reći da je gorčina u bilo kojoj mjeri pogubna i da je naše zdravlje u ozbiljnoj opasnosti ako uporno odbijamo da oprostimo.

Izvor: Odlomak iz knjige “Kako je smeo to da kaže?”, Li Strobela

 

Comments are closed.