No comments yet

Istinita priča o Desmondu Doss-u, junaku filma “Greben spasa” (Hacksaw Ridge)

Novi film Mela Gibsona „Hacksaw Ridge“ koji je premijerno prikazan na 73. Internacionalnom festivalu filma u Veneciji, snimljen je po istinitoj priči o hrabrom mladiću i posvećenom adventističkom vjerniku Dezmondu T. Dosu, koji je u skladu sa svojim moralnim načelima odbio da nosi oružje, ali je odlikovan Ordenom časti za spasavanje života 75 vojnika tokom odlučujuće bitke na ostrvu Okinava u Drugom svjetskom ratu.

Kako neki kritičari zapažaju “To je najkrvaviji film ikada snimljen o pacifistima. Taj paradoks nije nebitan – on drži ključ mogućeg svjetskog uspeha filma.” (Čikago Tribjun, 6. septembar 2016.)

U trenutku predstavljanja filma, Mel Gibson je opisao glavnog junaka filma riječima: „Pravi heroji ne nose helanke“, aludirajući pri tom na svjetski popularne filmove poput filmova o Spajdermenu i Betmenu koji su postali uzori za veliki broj generacija djece tokom njihovog odrastanja.

Da film izaziva burne emocije dokazale su dugotrajne ovacije nakon prikazivanja filma na festivalu u Veneciji, čineći da ovaj festival prođe u znaku sudara svjetovnog i religijskog. Prema prvim kritikama, film veoma vjerno prati istinitu priču i jasno naglašava jake moralne stavove koje je Dos imao i koji su mu omogućili da uđe u istoriju i učini djela koja su zaista nesvakidašnja.

A ovo je priča o istinskom heroju koji zaslužuje da se generacije djece poučavaju na njegovom primeru…

Životni put Dezmonda Dosa

Dezmond T. Dos je izgledao kao neko ko je daleko od toga da postane ratni heroj. Kao posvećeni vjernik Hrišćanske adventističke crkve, on nije išao na vježbe ili treninge subotom koju adventisti smatraju svetim danom. Odbio je da nosi oružje jer je vjerovao da je ubijanje pogrešno. Čak nije htio ni da jede meso. Međutim, on je naučio u svom djetinjstvu mnoge vrijedne lekcije koje su formirale njegovo mišljenje i učinile da u kritičnim trenucima rata reaguje na određen način.

Vrijedne lekcije iz života

Prije njegovog rođenja 1919. godine, Dosovi roditelji su nabavili neke biblijske slike. Jedna od njih koja je predstavljala Kaina kako drži podignutu ruku nad bratom Aveljom kojeg je ubio, toliko je privukla njegovu pažnju da je u svojim zrelim godinama govorio da je ona presudno uticala na njega da zamrzi ubijanje.

Kada je bio školskog uzrasta, Dos je pohađao malu crkvenu školu u kojoj se od njega očekivalo da pomaže učiteljici. U jednoj situaciji kada je htio da se izvuče na domišljat način od rada koji mu je povjeren, učiteljica mu je uputila riječi koje je on kasnije često citirao. „Ako posao koji trebaš obaviti nije vrijedan da ga završiš nije vrijedan ni da ga započneš“. Ovu rečenicu je kasnije često ponavljao na frontu dok se trudio da pomogne ranjenim borcima.

Jednom prilikom, majka ga je poslala da odnese mlijeko komšinici. On se spotakao i razbio flašu koja mu je presjekla šaku. Ljekar kod kojega je odveden je konstatovao da su tetive i mišići presječeni i da neće više moći da pomjera prste. Međutim, njegova majka se sa tim nije pomirila. Stavila je ruke na njegovu glavu i pomolila se. Zatim mu je danima masirala prste sve dok jednoga dana nije ponovo počeo da ih pokreće. Nedugo zatim, Dos se povrijedio u igri i da ne bi uznemiravao roditelje nije im ništa rekao. Dva dana nakon toga nije mogao da ustane iz kreveta. Ljekari su rekli da je noga toliko inficirana da je potrebno amputirati. Njegova majka to nije dozvolila već mu je stavljala obloge i molila se Bogu za iscjeljenje, što se ubrzo i dogodilo. U svom djetinjstvu Dos je naučio šta znači sila molitve.

Dezmond je takođe rano naučio kako da sam dođe do stvari koje želi. Kao dječak želio je da ima bicikl, ali mu ga roditelji nisu mogli kupiti. Zato je sa drugom otišao na otpad i pronašao dovoljno djelova kako bi sklopio bicikl.

Neposredno prije Drugog svjetskog rata Dos je radio u brodogradilištu, kada je upoznao Doroti i među njima se razvila ljubav ali su odlučili da ne sklapaju brak dok se rat ne završi. Kada se dogodilo bombardovanje Perl Harbura 7.12.1941. shvatio je da se mora prijaviti u vojsku što je i učinio. Njegov pastor je otišao sa njim kako bi bio zaveden kao onaj ko ne nosi oružje. Međutim vojska tada nije imala tu šifru pa su mu predložili da se vodi pod šifrom „prigovor savjesti“. Međutim on se nije složio jer je želio služiti domovini ali bez oružja. Na kraju je pristao da ga zavedu pod ovom šifrom i dodeljen je sanitetskoj službi.

„Sada si u vojsci“

Prvog aprila 1942. pozvan je na vojničku obuku u Južnoj Karolini. Prije nego što je napustio Doroti, ona mu je dala malu džepnu Bibliju. Ta Biblija mu je bila glavni izvor ohrabrenja i inspiracije tokom dugih ratnih dana. Dodijeljen je 77 diviziji. Od samog početka vojnici su zbijali šale na njegov račun, rugajući se njegovim uvjerenjima. Iako je radio mnogo više da bi nadoknadio neradne sate subotom, ostali su ga maltretirali. Svake noći kada bi klekao da se pomoli vojnici su bacali svoje čizme na njega, ali on nije odustajao. Situacija se toliko pogoršala da je jedan vojnik rekao da jedva čeka da budu na borbenoj liniji i da ga tu ubije.

Vojska nije znala šta da radi sa čovjekom koji neće da nosi oružje, ne radi subotom i ne jede meso. Čak su htjeli i da ga otpuste iz vojske kao nepodobnog za vojnu službu što je on izričito odbio riječima da želi da služi svojoj domovini. Ostao je u vojsci na veliko nezadovoljstvo svojih saboraca.

U julu 1944. godine na ostrvu Guam, Dos je počeo dokazivati svoju hrabrost i vjeru na svakom čovjeku koji je bio ranjen, brinući se o njemu. U sledećoj bici na Filipinima, oktobra 1944. pokazao je svoju hrabrost spasavajuči vojnike na prvoj liniji borbe ne brinući se za sopstveni život. Neki od njegovih saboraca su ga posmatrali sa užasom u očima dok je pred japanskim snajperistom dolazio stalno iznova po ranjene vojnike. Ostali vojnici nisu ništa mogli da učine kako bi spriječili snajperistu da puca. Čudom snajperista nije opalio nijedan hitac. Godinama kasnije jedan misionar u Japanu pričao je ovu priču o Dezmondu Dosu pred okupljenim ljudima. Nakon završenog bogosluženja jedan od prisutnih japanaca mu je prišao i rekao da bi on mogao biti taj snajperista jer se sjeća identične situacije iz te bitke i da nikako nije mogao pritisnuti okidač na snajperu.

„Dos se molio“

Do 1945. godine ostali vojnici su već bili navikli na njegovo čitanje Biblije i molitvu, tako da nije bilo neobično kada su 29. aprila 1945. godine pred odlazak u tešku bitku pristali da se Dos moli za sve njih i pognuli glavu. Trebali su preći 4000 stopa visok greben na ostrvu Okinava, koji dijeli ovo ostrvo na dva dijela, dok su ih sa druge strane čekali neprijateljski vojnici. Ova bitka završena je bez ijednog izgubljenog života i sa samo jednim površno ranjenim vojnikom. Kada je fotograf došao da snimi scenu zauzete teritorije iznenadio se što nemaju gubitaka u ljudstvu. Odgovor komandanta je bio: „Dos se molio“.

Iznad dužnosti

Petog maja Japanci su prešli u protiv napad. Vrlo brzo 75 vojnika je ranjeno i ostavljeno na liniji borbe na koju se niko nije usudio otići. Kada je došlo naređenje o povlačenju na vrhu ovog grebena ostali su ranjeni vojnici, Dezmond Dos i japanci.

Sledećih dvanaest sati Dos je izvlačio ranjenike jednog po jednog do baze stalno se moleći za Božju pomoć. Niko ne zna zasigurno koliko vojnika je Dos spasio toga dana. Vojska je izvijestila o preko 100 ranjenika koji su spaseni dok je Dos skromno rekao da je broj iznosio nešto više od 50 vojnika. Tako je vojska došla do zvanične brojke od 75 koja predstavlja sredinu ova dva izvještaja i za šta je i dobio Orden časti. Interesantno je da mu je u ovom spasavanju bila od velike koristi vještina vezivanja čvorova koju je naučio u adventističkim izviđačima. Kako je spomenutoga dana bila subota, biblijski dan odmora, Dos je Isusovu tvrdnju da subotom valja činiti dobro primijenio na spasavanje saboraca u svetome danu.

Dvadeset i prvog maja američka vojska je ponovo bila pod udarom neprijateljske vatre i Dos je ostao na području otvorene vatre kako bi pomogao ranjenicima. On i još tri vojnika su se sakrili u rupu kako bi sačekali mrak koji bi im pomogao da se izvuku. Međutim, granata je doletjela u njihov zaklon i trojica vojnika su uspjeli da se izvuku prije nego je eksplodirala. Dos to nije uspio već je granata eksplodirala kraj njegove noge. Čudom nije mu raznijela nogu već ga je samo ranila. Tako ranjen odlučio je da ne poziva pomoć već da sačeka dan i pomoć koja će doći.

Kada je došla pomoć i stavila ga na nosila ugledao je drugog ranjenog vojnika, skotrljao se sa nosila i zatražio da stave drugog ranjenika na njih dok je on zagrlio drugog vojnika koji je takođe bio ranjen i tako su jedan drugom pomagali da dođu do baze. Međutim neprijatelj nije mirovao i metak je završio u Dosovoj ruci kojom je bio obgrlio ratnog druga čime ga je spasio od sigurne smrti.

Na putu do bolnice otkrio je da mu je nestala Biblija koju je dobio od svoje supruge Doroti. Poslao je poruku vojnicima u njegovoj diviziji da je potraže što su oni i učinili. Nisu se smirili dok nisu pronašli Dosovu Bibliju.

Narednih pet godina Dos je proveo u bolnicama oporavljajući se od rana koje je zadobio. Pored toga, kao posledicu tuberkuloze izgubio je jedno plućno krilo. Radi tjelesne onesposobljenosti nije mogao da pronađe solidan posao kojim bi se bavio i posvetio se religiji, naročito radu sa mladima u crkvenim projektima u Džordžiji i Alabami.

Orden časti

U oktobru 1945. godine Dezmond Dos je pozvan u Bijelu kuću kako bi primio Orden časti od tadašnjeg predsjednika Harija Trumana za njegovu hrabru službu.

Kako mediji izveštavaju, kada je američki predsjednik Hari Truman Dosu predao Orden, rekao je: „Ponosim se tobom. Ovo si zaista zaslužio. Držim da je ovo veća čast od predsjedničke titule.“

Dosova uzorna odanost Bogu i domovini naišla je na odobravanja cijele nacije.

Dosov kip postavljen je 2004. godine u Nacionalnom muzeju rodoljublja u Atlanti, tamo gde se nalaze kipovi ličnosti koje su takođe dobitnici Ordena časti kao što je dr Martin Luter King.

Te iste godine snimljen je dokumentarni film „Prigovor savjesti“ o Dosovoj vjeri, herojstvu i hrabrosti.

„Verojatno je malo onih koji su u životu i slobodi više uživali od njega“, rekao je major Šeldon Smit, potparol Američke vojske u vrijeme kada je postavljena Dosova bista Nacionalnom muzeju rodoljublja. „Skromni Dezmond T. Dos bio je američki heroj u najistinitijem smislu – koga bi svako od nas trebao oponašati bez ustručavanja.“

Prema mišljenju pastora Dona Šnejdera, bivšeg predsjednika Adventističke crkve u Severnoj Americi, Dos „se smatra uzorom, posebno mnogim našim vjernicima. Njegova odluka da ne nosi oružje u najopasnijim vremenima bila je hrabra i herojska odluka koja je kasnije uticala na živote mnogih. Ponosni smo što je Dezmond bio vjernik naše Crkve.“

I kako jedan komentator njegovog života naglašava: “Nikada nećemo shvatiti koliko je Dos doprinio ugledu Hrišćanske adventističke crkve u Americi a i šire.”

Alma Bosnić

Zbog potpunije priče o Desmondu Dossu, preporučujemo da pogledate dokumentarni film “Prigovor savjesti”.

 

Post a comment

You must be logged in to post a comment.