Comments are off for this post

Dimenzije ljubavi izlivene na krstu

Koja je bila mjera Očeve ljubavi? Pažljivo uočite glagol u Jovan 3,16: „Bog je toliko volio… da je dao svog jedinorodnog Sina.“ On Ga nije samo pozajmio, nego Ga je dao.

Lako je, po našem ljudskom prosuđivanju, pretpostaviti da nam je Isus pozajmljen kao misionar ili strani diplomata, koji je proveo 33 godine u osami i izgnanstvu na ovaj planeti, a onda se vratio raskoši i bezbjednosti svog nebeskog doma. Agonija na krstu trajala je samo nekoliko sati, a čitava epizoda njegovog života na Zemlji srazmjerno izgleda kao kratkoročna služba, baš kao što diplomata privremeno službuje u stranoj zemlji. Ali ova misao nije tačna. Stvarnost takve žrtve znači beskrajno više nego što većina hrišćana može da zamisli. Osvežavajući, širi pogled na sve to daje uvid u istinu koja topi tvrdo srce svakog ko je bude uočio i zavolio.

Kad je Isus došao na ovu Zemlju kao naš Spasitelj, On je došao sa neba, On „kojemu su izlasci od početka, od vječnih vremena“ (Mihej 5,2). On je uvijek bio božanski Božji Sin, tako da je za njega već bila velika žrtva to što je napustio nebo da bi došao na ovaj mračni svijet da strada i umre za nas. Međutim, dao je On čak i više. Pavle govori o sedam koraka u spuštanju do krajnjeg poniženja: „Hristos Isus… koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom (nije smatrao kao nešto prigrabljeno – to što je jednak Bogu – Čarnić); Nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi, i na oči nađe se kao čovjek, ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove“ (Filibljanima 2,5-8 – Karadžić).

Ništa u Svetom pismu ne nagovještava da je to bio samo zajam na trideset tri godine. Bila je to vječna žrtva. On je dao sebe za nas za čitavu vječnost. On zauvijek nosi našu prirodu. On se spustio niže od anđela. On je zauvijek naš brat. Ta istina počinje da otkriva dimenzije ljubavi koja Ga je navela da umre za nas.

Bez obzira da li čovjek vjeruje u nju ili ne, postoji u njoj potčinjavajuća sila, i srce mora u tišini zastati pred tom činjenicom koja uliva strahopoštovanje. Kad god nam se prikaže blažena istina da je žrtva sina Božjeg vječna žrtva, i u potpunosti za mene, odgovor našeg srca morao bi biti sličan odgovoru izrailjskog cara koji je „tiho izašao“ pred Gospoda pošto se pokajao u srcu (Ahav, 1. Carevima 21,27).

Vjerovati, prema tome, znači cijeniti tu nemerljivu ljubav, stajati sa strahopoštovanjem pred njom, dopustiti da vaše ljudsko srce bude pokrenuto njom do te mjere da zaboravite na sebe i svoje sitničave ljudske želje i ambicije, da dozvolite da vas ta ljubav motiviše na pobožnost, za koju niste ni sanjali da je možete osjetiti. Pravednost se ne ostvaruje vjerom i djelima, nego „vjerom koja djeluje“ (Galatima 5,6).

Ali, mi imamo jedan problem. Kako možemo naučiti da cijenimo tu ljubav, tako da pomenuta moćna vjera može početi da djeluje u nama? Postoji li nešto više u toj ljubavi što do sada nismo vidjeli?

Izvor: Odlomak iz knjige “Dobra vijest”, Morisa Vendena

Comments are closed.