No comments yet

Dezmond T. Dos – od stvarnosti do Holivuda u filmu „Greben spasa“

 

Film Greben spasa (Hacksaw Ridge, 2016), snimljen je prema istinitoj priči o vojnom bolničaru iz Drugog svjetskog rata, Dezmondu T. Dosu, koji je odbio da ubija, a ipak je odlikovan Medaljom časti.

U glavnim ulogama: Endru Garfild, Tereza Palmer, Sem Vortington, Luk Brejsi, Vins Von

Ne možete uvijek da pobijedite, ali kad vam drugovi priđu i kažu da vam duguju svoj život, kud ćete veće nagrade od toga. – Dezmond Dos (Medal of Honor: Oral Histories)

Istraživanje priče

Kada se Dezmond Dos pridružio američkoj vojsci?

Tragom priče prema kojoj je snimljen film Greben spasa (Hacksaw Ridge), saznajemo da je Dezmond Dos regrutovan od strane vojske Sjedinjenih država u aprilu 1942. Imao je pravo na odlaganje jer je radio u vojnom brodogradilištu u Njuport Njuzu, ali je želio da služi svojoj zemlji. Pošto je izabrao da ne nosi oružje, obreo se u bolničkom korpusu vojske. Tokom marta 1944, isplovio je zajedno sa ostatkom 77. divizije (Divizija Kipa slobode) prema pacifičkom frontu, najprije u Guam, potom u Lejte na Filipinima, i konačno se pridružio savezničkoj invaziji na Okinavu, ostrvo koje se nalazi oko 550 km južno od japanskog kopna. „Smatrao sam za čast da služim Bogu i domovini”, izjavio je Dezmond. „Borili smo se za svoja vjerska prava i slobodu.” – („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Zašto je Dezmond T. Dos odbio da nosi oružje tokom Drugog svjetskog rata?

Provjerom činjenica potvrđeno je da je Dezmond Dos odbio da nosi oružje iz ličnih i vjerskih ubeđenja koja je imao kao pripadnik Hrišćanske adventističke crkve (Crkve adventista sedmog dana), jedne od protestanskih hrišćanskih denominacija. „Moj tata je donio jednu lijepo uramljenu sliku na kojoj je bilo ilustrovano Deset zapovijesti i Gospodnja molitva. Posmatrao sam ilustraciju pored šeste zapovijesti koja glasi: ’Ne ubij’. Zamislio sam Hrista kako spasava život i poželio da budem kao On – da spasavam život umjesto da ga oduzimam, i to je razlog iz kog sam odlučio da budem bolničar.”

Presudan trenutak u Dezmondovom životu, koji mu je možda pomogao da se još više utvrdi u svom stavu protiv oružja i nasilja, dogodio se dok je još bio dječak. Njegov otac i ujak su se napili i potukli. Njegov otac je tada izvukao pištolj i uperio ga u ujaka, ali je njegova majka stala između njih. Ona je pozvala policiju i rekla Dezmondu da sakrije pištolj. Pošto je to učinio, mladi Dezmond se vratio upravo u trenutku kad su njegovog oca, sa lisicama na rukama, uvodili u policijski auto. Dezmond vjeruje da bi otac tom prilikom ubio ujaka (majčinog brata) da se majka nije umiješala. Tada se zakleo da je to bilo poslednji put da je dotakao oružje. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond Dos još kao dijete imao želju da pomaže drugima?

Da. „Uvijek je pomagao ljudima”, kaže njegov brat, Harold, koji je tokom djetinjstva bio i njegov najbolji prijatelj. „On nije bio neko ko bi odustao. Nije bio sposoban za to.” Tokom Velike depresije, njihov otac je patio od potištenosti i odao se alkoholu. Srećom, Dezmond je preuzeo brigu o svojoj majci, Berti, koja ga je učila koliko je važno da bude saosjećajan, da pomaže drugima i slijedi Hrista. Njegova sestra Odri prisjeća se nekih događaja kada je mladi Dezmond „išao još jednu milju” da bi pomogao ljudima koji su doživjeli nesreću.

„Ko god je bio bolestan, on je htio da pomogne”, kazala je njegova sestra. „Jednom prilikom je objavljeno na radiju – u to vrijeme nismo imali televizore – da se dogodila nesreća na Putu 29 i da je hitno potrebna krv kako bi se jednoj ženi spasao život. Dezmond je pješke prešao tri milje [oko 5 kilometara] do bolnice da bi dao krv i nakon toga se pješke vratio kući. Dva dana kasnije, ponovo se začuo poziv preko radija. Bilo im je potrebno još krvi i on je ponovo otišao – tri milje pješke do bolnice i tri milje nazad.” („Prigovor savesti”, dokumentarni film)

Kada su se Dezmond Dos i Doroti Šut vjenčali?

Film Greben spasa (Hacksaw Ridge), snimljen po istinitoj priči, otkriva da se Dezmond Dos oženio Doroti Šut 17. avgusta 1942, prije nego što je stupio u aktivnu službu. „Udala sam se za Dezmonda zato što mi je izgledao kao neko kome mogu da vjerujem”, izjavila je Doroti. „Bio je dobar hrišćanin i smatrala sam da bi mogao da mi pomogne da dospem na nebo. To sam rekla i svojoj majci. […] On je kod mene cijenio to što nikad nisam poljubila nijednog drugog muškarca. On je bio prvi koga sam ikad poljubila.” Dezmond je upoznao Doroti u crkvi u Linčbergu, u Virdžiniji.

Da li je vojska zaista htjela da pošalje Dezmonda Dosa u kamp sa ostalima koji su se pozivali na prigovor savjesti?

Da, ali on je pokušao da objasni da ipak želi da bude u vojsci i odsluži svoj dio, ali pod uslovom da ne mora da ubija. Iz tog razloga, rekao im je da on i nije „prigovarač savjesti”, već prije „savjesni saradnik”. Dezmond je smatrao da je rat opravdan, ali da je ubijanje i pored toga pogrešno. Kao što je i prikazano u filmu, kada je nadležnima u vojsci rekao da želi da bude bolničar, oni su mu odgovorili da je na njima da odluče koji će biti njegov položaj, a ne na njemu. Na kraju mu je ipak dopušteno da ostane u vojsci, ali sa oznakom „prigovarač savjesti”, koju je on smatrao netačnom. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li su ostali vojnici zaista optužili Dezmonda da je kukavica i zadirkivali ga?

Da. „Znao je da će imati poteškoća”, rekla je njegova sestra Odri, „zato što ne nosi oružje.” Otišao je u Južnu Karolinu da bi se pridružio 77. Diviziji i otpočeo svoju osnovnu obuku u Fort Džeksonu. Vojska je u prvom trenutku odbila njegov zahtjev da bude bolničar i poslala ga u pješadijsku jedinicu nadajući se da bi ga pritisak vršnjaka (i zastrašivanje) mogli ubijediti da prihvati oružje. Njegovi saborci smatrali su ga uljezom i bili su uvjereni da se on samo pretvara. Tačno je da su mu se, kao što je i prikazano u filmu, podsmijevali i da nisu htjeli da se druže s njim. „Ismijevali su me”, kazao je Dezmond koji je uvijek imao Bibliju u svom džepu i molio se prije odlaska na spavanje. Nazivali su ga pogrdnim imenima – Sveti Isus i Sveti Džo.

„Znate, on se molio uveče i sve to, a neki momci su ga gađali svojim cipelama i drugim stvarima, i otvoreno mu se podsmijevali”, prisjeća se Ken Lafond, izviđač bataljona iz Tjusona u Arizoni. „Ne vjerujem da bih ja mogao da podnesem to što je on podnio. Ja to vjerovatno ne bih mogao, ali on se odlično držao. Odlično se držao bez obzira na to šta su drugi govorili ili činili.” Njegov glavni protivnik u filmu, izvjesni Smiti (koga glumi Luk Brejsi), vjerovatno je izmišljeni lik koji dočarava neke od Dezmondovih mučitelja.
I nosilac Medalje časti sjeća se tih pretnji. „Jedan momak mi je rekao: ’Kunem ti se Bogom, Dos, ako uđeš u bitku, ja ću te ubiti.’” Ipak, nakon mjesec dana u pješadiji, vojska je odlučila da udovolji njegovoj želji i prebaci ga u sanitet. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond odbijao da obavlja bilo kakve poslove subotom?

Da. Kao adventista sedmog dana, on je vjerovao u držanje sedme zapovijesti koja kaže da subota treba da se svetkuje. To je značilo da se Dezmond od zalaska Sunca u petak do zalaska Sunca u subotu posvećivao molitvi. Neki od njegovih saboraca smatrali su da je to samo zgodan izgovor da se izbjegne svaki posao. Dezmondov nadređeni u sanitetskoj službi, kapetan Solomon Stetman, prijetio je da će ga poslati na vojni sud ako nastavi da traži dopuštenje da subotom ide u crkvu. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Džek Glover pokušao da premjesti Dezmonda iz svog bataljona?

Da. „Otišao sam kod svog komandanta bataljona, pukovnika Džeralda Kunija”, prisjeća se Džek Glover (koga u filmu igra Sem Vortington), „i rekao da bi Dos, po mom mišljenju, trebalo da bude premješten.” Međutim, treba napomenuti i to da je kasnije, nakon što se borio s njim rame uz rame, Džek Glover u potpunosti promijenio mišljenje o Dezmondu. „On je bio jedan od najhrabrijih ljudi na svijetu, a to što mi je na kraju spasao život predstavlja svojevrsnu ironiju.” („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li su Dezmondovi pretpostavljeni oficiri sazvali saslušanje s namjerom da ga otpuste iz vojske?

Da. Pošto su njegovi oficiri postajali sve manje tolerantni prema njegovom odbijanju da nosi oružje ili da radi subotom, sazvali su sastanak kako bi ga otpustili na osnovu Člana 8 o mentalnoj nestabilnosti. Vodnik Hauel, koga u filmu glumi Vins Von, došao je do Dezmondovog šatora i rekao mu da preda svoj pribor za prvu pomoć i da više nije bolničar. Pukovnik Džerald Kuni bio je prinuđen da održi to saslušanje i Dezmond je pozvan da odgovori na optužbu da je mentalno nestabilan. „Odgovorio sam mu: ’Gospodine, ne mogu da prihvatim da se Član 8 primenjuje na moju vjeru.’ Po mom mišljenju, bio bih veoma slab hrišćanin kad bih to prihvatio.” Odgovorio je pukovniku Kuniju da će biti isto tako dobar vojnik kao i on sam. Oficiri su popustili znajući da Vašington nikad ne bi odobrio da se Član 8 primijeni samo na osnovu vjerskih ubeđenja. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je jedan oficir zaista pokušao da pošalje Dezmonda na vojni sud zato što nije htio da uzme pušku?

Da. Tokom obuke u Sjedinjenim Državama, jedan oficir pod imenom kapetan Kaningam ušao je u raspravu sa Dezmondom i rekao mu da je samo onima koji učestvuju u vježbama gađanja dopušteno da izlaze u grad. Pošto mu je Dezmond rekao da nije obavezan da nosi oružje i da je to navedeno u njegovom dosijeu, ovaj kapetan je pokušao da ga ponizi tako što mu je silom gurao pušku u ruke pred ostalim vojnicima. Rekao mu je da uzme pušku ili će biti poslat na vojni sud, ali Dezmond je dopustio da puška padne na zemlju. Dok mu je Kaningam saopštavao da će ga izvesti na vojni sud, drugi oficir se umiješao i rekao mu da odstupi i da poštuje ono što piše u Dezmondovom dosijeu. Kaningam je tom prilikom popustio i dao Dezmondu dozvolu za izlazak, ali ga to nije spriječilo da nastavi da mu zagorčava život. Kasnije mu je uskratio izlazak da bi se vidio sa ženom, kao i dvosedmični dopust tokom kojeg je trebalo da posjeti svog brata Harolda, koji se spremao da se pridruži mornarici. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond zaista uspio da se vidi sa Doroti prije nego što je isplovio za Pacifički front?

Da. „Kada je voz krenuo, mahnuo sam joj i, vjerujte mi, to je vrlo težak osjećaj kad znate da možda poslednji put vidite svoju ženu”, prisjeća se Dezmond. „Teško je ne zaplakati, ali ja sam se trudio da ne plačem jer mi želimo da budemo hrabri da bismo ohrabrili jedni druge. Ali suze su mi grunule kada je voz ubrzao.” Voz je prošao pored same kuće u kojoj je Dezmond odrastao. Njegov otac je stajao ispred, pokušavajući da ga vidi, ali pogledi im se nisu sreli. Dezmond je bacio ciglu oko koje je obmotao poruku u nadi da će je njegov otac vidjeti. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond pružio pomoć neprijateljskom vojniku dok je tražio svoje saborce?

To je vjerovatno istina, bar prema pričama nekih od njegovih saboraca koji su našli američki zavoj na jednom neprijateljskom vojniku. „Ne znam koliko je teško taj čovek bio ranjen”, rekao je jedan vojnik, „ali pronađen je sa zavojem na ruci – američkim zavojem.” Tokom jednog intervjua, Dezmond se prisjetio slučaja kad je pokušao da pomogne ranjenom japanskom vojniku. „Drugovi su uperili puške u mene. Izgovorili su neke teške riječi. ’Ako to uradiš, ubićemo te!’ Znao sam da to ozbiljno misle i bilo mi je jasno da ne smijem ni da pokušam da pomognem nekom Japancu.” Dezmond je, inače, bio spreman da pomogne svakome ko je ranjen. Često je izlazio u mrak tražeći ranjene drugove da bi ih doveo na sigurno mjesto. Njegovo herojstvo nije prošlo nezapaženo, i njegovi saborci su se često čudili kako je još živ. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Zašto su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Okinavu?

Provjerom činjenica utvrđeno je da su Sjedinjene Države napale ostrvo Okinava da bi ga koristile kao vazdušnu bazu za napad na japansko kopno udaljeno odatle samo 550 km. Na ostrvu su se nalazila jaka utvrđenja japanskih snaga, koje su napadale američke trupe iz pećina i tunela, a prijetile su im i skrivene mine. Redov Dezmond Dos i njegov bataljon dobili su naređenje da se popnu na jedan razuđeni greben visok preko 100 m, pod nazivom Maeda, na kojem se nalazilo jako utvrđenje japanskih branilaca. (Medal of Honor: Oral Histories)

Koliko je opasan bio Maedski greben, takođe poznat kao „Hacksaw Ridge” (doslovno: „Testerasti greben”)?

Greben Maeda na Okinavi visok je preko 100 metara i proteže se najvećim dijelom ostrva. „Japanci su tu bili godinama”, izjavio je pravi Dezmond Dos. „Oni su tu planinu prekrili skrovištima i kamuflirali ih, tako da je izgledala kao prirodan teren. To je ono sa čim smo morali da se suočimo.” Japanci su se krili svuda – u pećinama, tunelima, jamama i bunkerima – spremni da ubiju svakog neprijatelja koji bi se približio. To uzvišenje je bilo tako smrtonosno da je prozvano „Testerasti greben” („Hacksaw Ridge”).

Američki vojnici koji su učestvovali u bici za osvajanje tog grebena sjećaju se da su prolazili pored nepreglednih gomila tijela palih Amerikanaca i gazili preko 200 m blatnjavih lokvi punih krvi. Mitraljeska vatra je ponekad bila tako gusta da su ljudi bivali presječeni na pola. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li su zaista koristili mreže od kanapa da bi se popeli uz liticu?

Da, a bolničar Dezmond Dos je bio jedan od troje ljudi koji su se dobrovoljno prijavili da se popnu uz liticu i okače mreže. Bile su to iste mreže koje su korišćene za spuštanje sa vojnih transportera u desantne čamce koji su ih prevezli do obale. Na fotografiji ispod, vidi se Dezmond kako stoji na vrhu grebena. Fotografija ne dočarava u potpunosti opasnost u kojoj se on tu nalazio, jer je fotograf odbio da priđe bliže iz straha da ne bude pokošen japanskom vatrom. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond ikad bio primoran da bira između sopstvenih uvjerenja i ubijanja da bi zaštitio svoje ljude?

Jeste. Istražujući istinitu priču u pozadini filma Greben spasa, saznajemo da su Dezmond Dos i jedan njegov saborac, pokušavajući da ugrabe nešto sna u podnožju Maedskog grebena na Okinavi, začuli glasove japanskih vojnika koji su dolazili iz jame neposredno ispod njih. Dezmond se uplašio da će biti otkriveni. „Između mene i mog druga nalazile su se te ručne granate”, kaže Dezmond. „Znao sam da je potrebno samo da izvučem iglu da bih pobio te Japance.” Saznanje da bi uništenjem neprijatelja u toj jami zaštitio svoje ljude od moguće smrti, bilo je, prema njegovim riječima, najveće iskušenje sa kojim se suočio u svom životu. „Razmišljao sam o onome što sam ranije slušao: ’Ne ubij’. Bog je dao život i ja nisam želio da ga oduzimam.” („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li su bolničari bili prvi na meti Japanaca?

Da. Japanci su se usredsredili na uklanjanje bolničara da bi demoralisali neprijatelja. „Radije su pogađali nas nego bilo koga drugog”, kaže Dezmond. „Propustili bi pješadiju da prođe pored njih samo da bi pogodili bolničara, jer ako bi pobili bolničare, to bi urušilo moral ljudi.” („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmond Dos zaista ostao na grebenu dok se većina njegovih saboraca povukla u podnožje?

Da. Pošto su bili suočeni sa teškom artiljerijom, minobacačima i mitraljeskom vatrom, većina bataljona se povukla niz greben Maeda ostavljajući za sobom desetine žrtava koje je čekala sigurna smrt ili zarobljavanje od strane Japanaca. „Ti ljudi su bili gore i ja nisam htio da ih ostavim”, kaže Dezmond. „To su bili moji drugovi, neki od njih su imali i svoje porodice, i uzdali su se u mene. Nisam smatrao da svoj život treba da vrednujem više od života svojih drugova, te sam odlučio da ostanem sa njima i pobrinem se za što veći broj njih. Ali, nisam znao kako da to učinim.” Kao što je i prikazano u filmu, on ih je vukao do ivice i pokušavao da ih spusti niz greben. (Medal of Honor: Oral Histories)

Da li je Dezmond zaista morao da spušta jednog po jednog ranjenika niz liticu?

Da, a nije imao dovoljno kanapa za to, tako da je morao da smisli neki drugi način. „Nisam imao dovoljno kanapa da bih to učinio kao što treba”, prisjećao se pravi Dezmond Dos, „a onda me je Gospod podsjetio na taj čvor koji sam naučio da vezujem u Zapadnoj Virdžiniji, a koji nikad ranije nisam vidio niti sam čuo o njemu.” Oslanjajući se na svoje ranije iskustvo kada je kao mladić pomagao u spasavanju žrtava poplave, Dos je napravio posebnu omču kojom je mogao da spušta ljude u sigurnost, jednog po jednog. „Tako sam nastavio da se molim: ’Gospode, molim Te pomozi mi da spustim jednog po jednog, sve dok više niko ne bude ostao ovdje i dok se ja poslednji ne spustim.’” (Medal of Honor: Oral Histories)

Da li se puška japanskog vojnika zaista zakočila dok je imao Dezmonda na nišanu?

Dok je Dezmond Dos spuštao ljude niz liticu, Japanci su ga imali na nišanu. Jedan japanski vojnik je kasnije pričao kako je jasno vidio Dezmonda, ali svaki put kad je pokušao da puca, puška bi se zakočila. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Koliko ljudi je Dezmond Dos spasao sa grebena na Okinavi?

Vojni bolničar Dezmond Dos pronašao je način da bez ičije pomoći spase približno 75 svojih ranjenih drugova pod teškom minobacačkom i paljbom puškama. Prema procjeni samog Dosa, broj ljudi koje je spasao iznosio je oko 50, ali njegov zapovjednik je htio da mu pripiše spasenje stotinu života, tako da je nađena kompromisna sredina od 75 (Library of Virginia). Upravo za taj podvig predsjednik Truman je dodijelio Dosu medalju časti 12. oktobra 1945. „Kada je došao red na mene, popeo sam se”, rekao je Dos o toj svečanosti. „Predsjednik Truman je izašao i prišao mi, uhvatio me za ruke i protresao moju ruku kao da smo stari prijatelji, kao da me je poznavao cijelog života. Nije mi uopšte dao priliku da se unervozim.” (Medal of Honor: Oral Histories)

Koliko je zaista malo falilo da Dezmond Dos bude ubijen ili ranjen dok je spasavao svojih 75 saboraca?

Dezmond Dos smatra da je pravo čudo što je uspio da se spase sa tog grebena na Okinavi. „Ne biti ranjen tu gore, iako sam mogao da budem ubijen više puta, dok su mi eksplozije i pucnjava bili tako blizu da sam praktično mogao da ih osjetim. […] Znam kome dugujem svoj život kao i život svojih ljudi. Zato volim da ponavljam tu priču na slavu Bogu jer, sa ljudskog stanovišta, ne bi ni trebalo da budem ovdje.” Istinita priča otkriva da je on proveo 12 sati na litici spasavajući ljude, u prosjeku jednog čovjeka na svakih 10 minuta. (Medal of Honor: Oral Histories)

Da li je konačni juriš za osvajanje grebena bio odložen dok je Dezmond čitao svoju Bibliju?

Da. Završni juriš za osvajanje grebena Maeda odigrao se ujutru 5. maja 1945. godine, u subotu, na Dan odmora, koji bi, prema Bibliji, trebalo da bude posvećen molitvi. S obzirom na to da je Dezmond bio jedini preostali bolničar u svojoj jedinici, složio se da ide, ali je zahtijevao da mu se najprije da jedno vrijeme za čitanje Biblije. Odlaganje je odobreno duž komandnog lanca i sa napadom se sačekalo dok Dezmond nije završio sa svojim bogosluženjem. Tog dana je 307. pešadijski puk 77. pješadijske divizije konačno osvojio Testerasti greben. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je zaista mogla da ga raznese ručna granata?

Da. U noći 21. maja 1945, na samo 800 m udaljenosti od grebena na Okinavi, Dezmondova jedinica je neočekivano naletjela na grupu japanskih vojnika. Ušli su u borbu prsa o prsa, a Dezmond je žurio da pomogne ranjenima. „Počeli su da bacaju te ručne granate”, prisjeća se Dezmond. „Vidio sam jednu kako leti prema meni. Još troje ljudi bilo je sa mnom u jami. Oni su stajali malo niže, a ja sam bio s druge strane i vidio sam kad su je bacili. Znao sam da ne mogu da je izbjegnem. Zato sam jednostavno zamahnuo lijevom nogom prema mjestu gde sam mislio da bi bomba mogla da padne i bacio se licem prema zemlji. Otprilike pola sekunde kasnije osjetio sam kao da lebdim u prostoru. Vidio sam zvijezde koje nisam očekivao da ću vidjeti i znao sam da su moje noge i tijelo dignuti u vazduh.” Nakon te eksplozije, 17 komada šrapnela završilo je u Dezmondovom tijelu, od čega najveći broj u njegovim nogama. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je Dezmonda Dosa u stvarnom životu pogodio japanski snajper?

Da. Nakon što ga je eksplozija bombe ostavila sa 17 komada šrapnela u tijelu, Dezmond je čekao čitavih pet sati prije nego što je njegov saborac, Ralf Bejker uspio da se probije do njega. Bejker i još nekolicina drugih, probili su se sa Dezmondom na nosilima kroz žestoki tenkovski napad neprijatelja. Dok su ga nosili, vidio je kako su jednog momka pogodili u glavu. Dezmond se otkotrljao sa nosila i otpuzao do njega da bi mu ukazao pomoć. Ustupio mu je svoja nosila, ali dok je čekao da se vrate po njega, ponovo je ranjen, ovog puta metkom iz snajpera koji mu je smrskao lijevu ruku. Uspio je da je pričvrsti uz pomoć držača puške, i preostalih 300 m je puzao pod neprestanom paljbom, dok nije stigao u sigurnost saniteta. Prebačen je na bolnički brod „Milost”. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Da li je prilikom ranjavanja izgubio svoju Bibliju?

Da. U pismu koje je 31. maja 1945. napisao svojoj ženi Doroti, on je izvještava da je tokom liječenja na bolničkom brodu „Milost” shvatio da je, kad su ga ranili, izgubio svoju malu Bibliju. Rekao je Doroti da se nada da ju je neko našao i sačuvao za njega. „To je bio moj glavni izvor snage tokom rata i u službi”, kazao je Dezmond kasnije, „i kad sam je izgubio, i sam sam bio izgubljen”. Ljudi iz jedinice su saznali da je ona nestala i rizikovali su život da bi je našli za Dezmonda – i uspjeli su. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Zašto nikad nije napravio makar mali kompromis i ponio oružje?

„Znao sam da ću, ako ikad napravim kompromis, biti u nevolji”, kazao je Dezmond, „jer, ako jednom napravite kompromis, možete ga napraviti ponovo.” („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)

Čime se Dezmond Dos bavio poslije rata?

Dezmondov život posle rata nije bio lak. Zbog svojih rana bio je 90% onesposobljen. To je obuhvatalo gubitak 5 rebara i jednog plućnog krila zbog tuberkuloze koju je zaradio na Okinavi. Vojska ga je liječila antibioticima, ali je dobio prekomjernu dozu zbog čega je narednih dvanaest i po godina bio potpuno gluv (sve dok nije dobio kohlearni implant). Nakon što je narednih pet i po godina proveo po raznim bolnicama za ratne veterane, bio je otpušten u avgustu 1951. Uz svoju skromnu penziju, unovčio je polisu životnog osiguranja da bi kupio pet jutara zemlje u Rajzing Founu, u Džordžiji, i veći dio tog novca upotrijebio da bi uredio imanje. On, njegova žena Doroti i njihov sin Tomi živjeli su u maloj brvnari na tom imanju. Sami su gajili voće i povrće da bi se prehranili i konačno su osnovali malu farmu. Doroti je umrla od karcinoma mozga u novembru 1991, a Dezmond se 1993. oženio Frensis Duman, sa kojom je živeo do svoje smrti 2006. godine. („Prigovor savjesti”, dokumentarni film)
Pošto su ga povrede koje je zadobio tokom rata u velikoj mjeri onesposobile, Dezmond i njegova žena Doroti živjeli su povučeno i izdržavali svoju porodicu u Džordžiji obrađujući malo imanje koje je Dezmond kupio poslije rata.

  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-8  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-6  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-5

dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-4  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-3  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-2  dezmondtdos-greben-spasa-hacksaw-ridge-1

Post a comment

You must be logged in to post a comment.