Comments are off for this post

Čemu su me poučila djeca

Znano je da djeca po dolasku na ovaj svijet uče i trebaju učiti jer su bez iskustva i znanja potrebnih za život. Znano je takođe da su roditelji i učitelji zaduženi za njihovo obučavanje te da su se toga radi kreirale cijele i opsežne nauke kao što su pedagogija, didaktika, metodika ovog ili onog predmeta.
No, što je s učenjem od djece? Mogu li djeca, takva neiskustvena, išta reći i poručiti odraslima? I prenijeti nama tako učenima i edukovanima
svoje spoznaje? Ta zar mi sami nismo bili djeca?

Kad god je prilika, upoznajem se s djetetom u blizini. U ovom je trenutku meni najbliži jednogodišnji dječačić Filip. Uspostavili smo lijepo prijateljstvo. Primjećujem ga kad je s majkom u šetnji ili kad ga tata pronosi pored mene. Veselo se pozdravljamo, mašemo jedno drugome, ili se međusobno zasmijavamo. Pokazujem mu našeg malog zeca, ljubimca Conniea. Pjevam mu pjesme. I, naravno, učim od Filipa. Na primjer, kad hoće do cilja, otpuzi do njega brzinom metka.
Od djece sam naučila štošta: 1. ustrajno izražavati osjećaje 2. biti vrlo ozbiljan, posebice u odnosu na obećanja 3. biti kooperativan i uvažavati autoritete 4. biti maštovit i inventivan u traženju rješenja 5. znati što hoću a što neću ( djeca uvijek znaju što hoće!) itd. Zadržat
ću se na jednom umijeću ili znanju koje želim podijeliti s vama:
Znanje ili umijeće življenja u sadašnjosti
Kad odrastu, već u vrijeme tinejdžerskih godina, djeca polako gube ovo značajno umijeće. Mnogi ljudi ne žive tu i sada, nego su negdje drugdje – najčešće u prošlosti ili u budućnosti. Slike iz prošlosti, tužna sjećanja, pretrpljene traume, nepravde i gubici ispunjavaju um i dušu
mnogih ljudi. Dodamo li tome neznanje praštanja, život mnogih osoba zakopan je u grobnici prošlosti. I to je činitelj bolesti i neproduktivnosti. Jedna francuska poslovica kazuje: “Oublier, oublier, c’est le secret du vivre», u prevodu: « Zaboraviti, zaboraviti, to je tajna života.» Djeca ne vode dugotrajne sporove, ne idu na sudove, ne glože se svakodnevno i ne pamte što se dogodilo prije dva dana a kamoli prije dva mjeseca. To im daje vedrinu, rasterećenost i ispunjava ih veseljem.
Drugi pak žive u stalnim strahovanjima od budućnosti. Njihova uobrazilja zamišlja što će se strašno dogoditi, premda je statistika pokazala da se većina naših briga srećom ne ostvari. Ipak, mi živimo u svijetu punom opasnosti – prometnih nesreća, opakih bolesti, ratova i prirodnih
katastrofa. Ponekad gledam djecu i razmišljam: Ko zna što ih sve sirote čeka? I čovjek se može rasplakati nad tim pitanjem. Možda ih čeka
bolest, možda bolan razvod, možda gubitak dragih osoba, možda nepravedan gubitak posla? Ko zna?
I primjećujem kako takav način razmišljanja takođe vodi u bolest. Istina je i realno je da će im se nešto od toga dogoditi, ali razmišljanje uz
takva strahovanja svakako će oslabiti njihovu spremnost da se u kušnji izbore za kvalitetno i najmanje bolno rješenje. Zar Isus nije upozorio: «I ne brinite se za sutra. Dosta je svakom danu zla svojega.» Isus je očito cijenio umijeće male djece. I nama ga je slijediti ne zamarajući se onim što će biti sutra, što dakako ne isključuje potrebu za planiranjem i osmišljavanjem budućnosti.
Naša rastresenost i nesposobnost da živimo tu i sada čini nas nesposobnima za rješavanje jednostavnih problema. O tom pitanju slikovito piše talijanski psihijatar i filozof Piero Ferrucci u svojoj knjizi Što nas uče djeca . Odlomak koji slijedi na duhovit način pokazuje kako naš nesmisao za punu pažnju i prisutnost u sadašnjosti može zakomplikovati jednostavnu situaciju u kojoj dječak Emilio ne želi da mu peru
kosu:
Emilio odbija da mu peremo kosu. «Ako dopustiš da ti operemo kosu, dat ćemo ti slatkiš.» Emilio pojede slatkiš i ponovno odbija. «Pogledaj,
evo mame i tate. »Dolazi i baka, svi smo zajedno u kupaonici. Nema pomoći. Baka, mama, tata, još jedan slatkiš, dat ćemo ti čak i novu igračku kojom se možeš igrati dok te kupamo. Uzalud, o pranju kose nema ni govora.
Svatko govori svoje, viče, nižu se razna objašnjenja, prijetnje, proricanja : « Ako ne budeš prao kosu, bit će ti puna ušiju. » Ili priče
kao : « Ni tata kad je bio mali kao ti nije volio prati kosu. » Ili izrazi saosjećanja : « Razumijem da ne voliš prati kosu » ( ali sada ćemo je
oprati). Ili propovijedi : « U životu moramo raditi i stvari koje nam se ne sviđaju. » Ali ništa ne pomaže.
A da pokušamo sa znanjem ? Kako to da Emilio ne dopušta da mu operemo kosu ? Pokušavamo razumjeti. Boji se da mu voda ne uđe u oči. » Emilio dopušta da mu operemo kosu.
Da, puno toga jednostavnog može nam promaknuti ako se ne usredsredimo na to i danas i ne pokušavamo shvatiti ljude, pružajući im puno razumijevanje, prirodu, znanost i – što je najvažnije – Božju riječ. Carpe diem !( Iskoristi dan!) u hrišćanskom i u djetinjem smislu.
                                                                                                                                                             mr. sc. Đurđica Garvanović-Porobija

Comments are closed.