Comments are off for this post

Biblija je pouzdana

 

Biblija je pouzdana

Mark Twain jednom je prilikom rekao da su glasine o njegovoj smrti bile jako pretjerane. Isto bi se moglo reći za Bibliju. Mnogo puta su ljudi izjavili da će Biblija jednog dana biti proglašena mrtvom, ostatkom prošlosti. Prije nekoliko stotina godina, na primjer, američki rodoljub Thomas Paine komentirao je jedan svoj spis: “On će uništiti Bibliju. Za stotinu godina Biblija će se nalaziti samo u muzejima ili u prašnjavim uglovima antikvarnica.” Kako je pogriješio!

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo savremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim naučnicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnost Mojsijevih ili Isaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više hiljadaa godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su tačni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su tačni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svako može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tokom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju istorijski zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da želimo definisati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutrašnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u završnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o tačnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa jevrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U pećinama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od hiljadu godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Isaije i odlomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuilova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Avakuma.

Upoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila tačnost naših savremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvornom?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje tačnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospod nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju tačnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom tačnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogosluženjima. Do sredine dvadesetog vijeka klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako tačno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTRAŠNJI DOKAZI

Pavle u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo vaskrsenje središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Hrist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije vaskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov vaskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus vaskrsnuo iz mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana iko mogao vaskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus vaskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Teško da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo vaskrsenje proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Hristovom vaskrsenju.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, uticaja ili novca zahvaljujući vaskrsenju. Naprotiv, zbog ustrajavanja na vaskrsenju izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o vaskrsenju, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon vaskrsenja. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovom vaskrsenju, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku ličnu cijenu?

Pavle u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon vaskrsenja pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo vaskrsenjeda čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavle bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao vaskrslog Isusa (Djela 9,1-8).

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Comments are closed.